Pa što je dakle s aktivistom klimatskih promjena koji kaže, “Naravno, inkluzivnost, razotkrivanje nesvjesne rasne i klasne diskriminacije, davanje glasa marginaliziranima, nenasilna komunikacija, vještine dubinskog slušanja i tako dalje, sve su vrijedni ciljevi, ali mi ovdje govorimo o preživljavanju naših vrsta. Mi trebamo postići smanjenje CO2 po svaku cijenu. Te druge stvari mogu doći kasnije. Ništa neće biti važno ako ne zaustavimo rast temperature od šest ili deset stupnjeva koji je nužna posljedica našeg sadašnjeg kursa. Zbog toga, posvetiti se tim stvarima ili zapravo većini društvenih pitanja pomalo je neozbiljno.”

Možda nije očito, no ovo gledište slaže se s drugom verzijom Priče o odvojenosti u kojoj svemir obuhvaća mnoštvo nezavisnih pojava. U njoj zapostavljanje svoje obitelji od strane ekološkog vođe ili ugovaranje poslova domara za minimalnu nadnicu nema utjecaja na globalnu promjenu klime. Kvantna mehanika sa svojim rušenjem razlike između sebstva/drugosti, objekta/svemira, promatrača/promatranog, nudi nam novi skup uvida o tome kako funkcionira stvarnost. Neću reći da to “dokazuje” da ćete promjenom svojih vjerovanja ili odnosa automatski popraviti klimatske promjene. To ipak ukazuje na princip međupovezanosti koji podrazumijeva da svaka akcija ima kozmički značaj. No i bez da porijeklo tog principa pripisujemo kvantnoj mehanici, do njega jednostavno možemo doći pitajući se, Koji je pravi razlog klimatskih promjena? Emisije CO2 i drugih stakleničkih plinova, možda? Dobro, a što je njihov uzrok? Možda konzumerizam, tehnološka arogancija i imperativ rasta ugrađen u financijski sustav. A što je njihov uzrok? U konačnici to su duboke ideologije koje vladaju našim svijetom, definirajuća mitologija naše civilizacije koju sam nazvao Priča o odvojenosti.

Emisije ugljičnog dioksida neće se promijeniti ukoliko se ne promijeni sve ostalo što ih potiče. Željeti jednostavno redukciju CO2 nije dovoljno, što pokazuje i duboki neuspjeh klimatskih sporazuma u Rio-u 1992. godine. Svijet je svečano objavio svoju namjeru da zamrzne emisije CO2; u sljedećih dvadeset godina one su narasle za 50 posto. Povećanje CO2 neodvojivo je od svakog drugog aspekta Priče o odvojenosti. Zbog toga, svaka akcija koja apelira na bilo koji od tih aspekata također apelira na klimatske promjene.

Ponekad je mreža poveznica koja u konačnici dovodi do klimatskih promjena, vidljiva kroz naše uobičajene objektive kauzalnosti. Oni koji se zauzimaju za legalizaciju kanabisa mogli bi ukazivati na ekološke pogodnosti biljnih lijekova u odnosu na tehnološki-intenzivna, energetski-intenzivna, kemijski-intenzivna farmaceutska sredstva, na potencijal industrijske konoplje kao bio-goriva ili čak na način na koji pušenje marihuane kod nekih ljudi smanjuje nagon da potpuno sudjeluju u Mašini. U drugim područjima aktivizma teže je vidjeti uzročnu vezu s klimatskim promjenama. Što je s istospolnim brakovima? Zaustavljanjem trgovine ljudima? Zbrinjavanjem beskućnika? U okviru razumijevanja uzročnosti kod odvojenog sebstva teško je u tome vidjeti povezanost.

Zapitajmo se, Koja vrsta ljudskog bića je politički pasivna, glasa iz straha i mržnje, teži beskonačnim materijalnim dobitcima i boji se razmišljati o promjeni? Sva ta ponašanja imamo upisana u naš vladajući svjetonazor, a time i u institucije koje iz njega proizlaze. Odsječeni od prirode, odsječeni od društva, financijski nesigurni, otuđeni od vlastitih tijela, uronjeni u oskudicu, zarobljeni u vlastito odvojeno sebstvo koje stalno žeđa za svojim izgubljenim bitkom, ne možemo ništa drugo nego nastaviti s ponašanjem i sustavom koji uzrokuje klimatske promjene. Naš odgovor na problem mora djelovati na toj fundamentalnoj razini koju bismo mogli nazvati duhovnost.

Upravo tu leži korijen naše zajedničke bolesti za koju je globalno zagrijavanje samo simptomatska groznica. Budimo oprezni s mjerama koje se odnose samo na najneposrednije uzroke tog simptoma, a dublje uzroke ostavljaju netaknute. Već sada bi neki opravdali hidrauličko frakturiranje nafte (fracking), nuklearnu energiju i druge ekološki destruktivne aktivnosti na (lažnom) temelju toga da će oni ublažiti klimatske promjene. Ideolozi tehnologije predlažu sveobuhvatne sheme geoinženjeringa koje bi posijale sumpornu kiselinu u stratosferu ili željezo u oceane, akcije koje bi mogle imati ogromne nenamjeravane posljedice i koje su proširenje istog načina razmišljanja o upravljanju i kontroli prirode koji je u korijenu naše ekološke nevolje.

Iz tog sam razloga pomalo sumnjičav prema konvencionalnom narativu o globalnom zagrijavanju u kojem je smanjenje CO2 i drugih stakleničkih plinova vrhunski ekološki prioritet. Taj narativ previše olako pogoduje centraliziranim rješenjima i mentalitetu maksimiziranja (ili minimiziranja) brojke. On sve male, lokalne stvari koje su nam nužne da stvorimo ljepši svijet, svodi na jedan cilj za koji mora biti žrtvovano sve ostalo. To je mentalitet rata u kojem sve-važan kraj zasjenjuje bilo kakvu grižnju savjesti u odnosu na sredstva i opravdava svaku žrtvu. Mi smo kao društvo ovisni o takvom načinu razmišljanja; tako je Rat protiv terorizma zamijenio Hladni rat i ako klimatske promjene izgube popularnost kao casus belli (povod za rat) sigurno ćemo naći nešto drugo da ih zamijeni – recimo, prijetnja da asteroid pogodi zemlju – da bi opravdali mentalitet rata.

Mentalitet rata koji opravdava i primorava na žrtvovanje svih stvari radi Pobjede također je mentalitet lihvarenja. Kao što sam opisao u Svetoj ekonomiji, novčani sustav koji se kao naš zasniva na kamaćenju duga potiče beskonačan rast novčanog carstva i konverziju mnogih u jedno – raznovrsnost vrijednosti u jedinstvenu kvantitetu zvanu vrijednost. Kako društvo postaje sve više monetizirano njegovi članovi prihvaćaju da je novac ključ za ispunjenje bilo koje potrebe ili želje.  Novac, univerzalno sredstvo, postaje time i univerzalna svrha. Upravo kao raj tehnološke Utopije ili konačna pobjeda u ratu protiv zla on postaje bog s neutaživim zahtjevom za žrtvovanje. Potjera za njim obuhvaća mala i neprebrojiva djela i odnose (koji se ne mogu izraziti brojkama) koji život čine stvarno bogatim, ali koji se ne mogu opravdati brojevima. Kada je novac cilj, sve što se ne može prevesti u njegove termine biva istisnuto.

Isto se, naravno, događa s ratom i sa svakom kampanjom za neki veliki jedinstveni cilj. Ako ste ikada bili križar za spas svijeta, možda ste primijetili kako male stvari koje obogaćuju život gube prioritet i bivaju istisnute. Mogli biste se zapitati, “kakvu to revoluciju ja ovdje potičem? Kakvo životno iskustvo zagovaram kao primjer?” To su važna pitanja! Ona ne mogu biti ignorirana ako je istina, što nam govori naša intuicija, da kriza s kojom se danas suočavamo ide sve do dna.

Postoji opasnost da pitanje klimatskih promjena prikriva druge važne ekološke probleme: deforestaciju, eutrofikaciju (starenje eko sustava), iscrpljivanje zaliha ribe, radioaktivni otpad, nuklearne katastrofe, destrukciju močvara, genetsko zagađenje, toksični otpad, farmaceutsko zagađenje, elektromagnetsko zagađenje, uništavanje habitata svih vrsta, eroziju tla, izumiranje vrsta, iscrpljivanje i zagađenje zaliha podzemnih i svježih voda i gubitak bioraznolikosti. Neke od stvari koje bi trebali učiniti radi smanjenja emisije CO2 ublažile bi također ove druge probleme; u drugim slučajevima one izgledaju nepovezane. Ako dobrobit, recimo, koraljnog grebena ili čak samo jednog jezerca ne utječe na budućnost civilizacije preko klimatskih promjena, zar ne bismo trebali brinuti o njemu?  Fokusiranje na emisije stakleničkih plinova naglašava kvantitativno dok kvalitativno – bi li mogao čak reći sveto? – čini nevidljivim. Zaštita okoliša svedena je na igru brojki. Mi kao društvo to prihvaćamo no ja mislim da pomak koji moramo učiniti seže dublje. Mi moramo doći u direktni, brižan, čulni odnos sa ovom šumom, ovom planinom, ovom rijekom, ovim sićušnim komadom zemlje i zaštiti ih prije za njihovo vlastito dobro, a ne neki krajnji cilj. Ne osporavajući time opasnosti od stakleničkih plinova, no u konačnici naše spasenje mora doći kroz obnavljanje direktnog odnosa s onim što je živo ispred nas.

Kada navodimo stakleničke plinove kao razlog za suprotstavljanje frackingu, iskopavanju naftnog (katranskog) pijeska ili uklanjanju planinskih vrhova, mi implicitno obezvređujemo direktni odnos. Mi se priklanjamo mentalitetu koji žrtvuje lokalno i konkretno u ime globalnog i apstraktnog. To je opasno. Brojkama se može manipulirati; podaci mogu biti pogrešno tumačeni. Na primjer skeptici klimatskih promjena ističu da je atmosferska temperatura stabilna još od 1997. godine (a što je s oceanima?).  Po svoj prilici uskoro će ponovo porasti, ali što ako se suočavamo ne s neprekidnim zagrijavanjem već sve žešćim klimatskim vrtlozima zbog promjene sastava atmosfere koja se događa brzinom bez presedana dok su istovremeno primarni homeostatski kontrolni sustavi u šumama i oceanima  degradirani? Ili što ako neka geoinženjerska shema smanji razine CO2 ili obeća da će to učiniti? Tada se protivnici frackinga i bušenja ne bi imali na što pozivati. Stoga, uz sustavne mjere u vezi klimatskih promjena (na primjer fee-and-dividend – pristojba i dividenda – alternativni mehanizam za smanjenje upotrebe fosilnih goriva sustav za ugljična goriva) mi moramo apelirati direktno na našu ljubav za stvarnu, lokalnu, jedinstvenu i nezamjenjivu zemlju i vodu. Nikakva količina podataka ne može zamračiti sječu šume. Može zamračiti “ukupno jutara posječene šumske površine”, ali ne ovu posječenu šumu. Zaštitu okoliša trebali bi temeljiti na još nečem osim podataka.

Sumnjičav kakav jesam prema konvencionalnoj priči o klimatskim promjenama, još više sam sumnjičav prema skepticizmu klimatskih promjena. Mnogi skeptici izgleda odbacuju svaku zabrinutost u vezi očuvanja okoliša s istim radosnim povjerenjem da Zemlja može podnijeti sve što joj činimo. Problem klimatskih promjena proizlazi iz važnog razumijevanja koje je relativno novo za našu civilizaciju: da mi nismo odvojeni od prirode; da ono što činimo svijetu, činimo sebi; da smo dio dinamičke ravnoteže Geje i moramo djelovati kao odgovorni članovi zajednice svega života na Zemlji. Izgleda da mnogi skeptici klimatskih promjena čeznu za jednostavnijim vremenom, pričom u kojoj smo živjeli na Zemlji, a ne kao dio nje.

U Priči o povezanosti trebali bismo očekivati da će se svaka neravnoteža u našem vlastitom društvu i kolektivnoj psihologiji ogledati u analognim neravnotežama u Gejinim procesima. CO2 i ostali staklenički plinovi svakako doprinose klimatskoj nestabilnosti. No još je opasnija deforestacija zbog toga jer su šume od presudne važnosti za održavanje planetarne homeostaze (na mnogo načina, ne samo kao odljev za ugljik). Sa zdravim šumama planeta je mnogo elastičnija. Sa druge strane šume nisu samo zbirke drveća: one su složena živa bića u kojima svaka vrsta doprinosi njihovom zdravlju što znači da je bioraznolikost još jedan faktor u regulaciji klime. Osim sječe šuma, nestajanje jedne po jedne vrste drveća širom svijeta predstavlja misterij za znanstvenike: u svakom pojedinom slučaju kao da je različit neposredni krivac – kukac, gljive nametnici itd. Ali zašto su oni postali osjetljivi? Zbog kiselih kiša koje lužinom ispiru slobodni aluminij iz silikata u tlu? Ozona na razini tla koji uništava lišće? Sušnih nepogoda uzrokovanih deforestacijom negdje drugdje? Žestokih vrućina koje su posljedica promjene klime? Štete u prizemnom sloju šume zbog prenapučenosti jelena što je posljedica eksterminacije predatora? Egzogenih vrsta insekata? Najezdi populacije insekata uslijed nestajanja određenih vrsta ptica?

Ili je to sve gore navedeno? Možda ispod svih tih vektora nestajanja šuma i klimatske nestabilnosti leži jedan općenitiji princip koji je neizbježan. Sve što sam spomenuo proizlazi iz jedne posebne vrste nereda u našem vlastitom društvu. Sve dolazi iz percepcije odvojenosti od prirode i jednog od drugog na kojoj su sagrađeni svi naši sustavi novca, tehnologije, industrije i tako dalje. Svaki od njih projicira se također i na našu vlastitu psihu. Ideologija kontrole kaže da samo kad bi identificirali “uzrok” mogli bi kontrolirati promjenu klime. Dobro, ali što ako je uzrok sve? Ekonomija, politika emisije, poljoprivreda, medicina … sve do religije, psihologije, naših osnovnih priča kroz koje razumijevamo svijet? Tada se suočavamo s jalovošću kontrole i potrebom za transformacijom.

Dopustite da argument povezanosti dovedem do ekstrema? Skeptici klimatskih promjena često za fluktuaciju klime okrivljuju sunce koje naravno nije pod utjecajem ljudske aktivnosti – je li tako? Dobro, riskirat ću da se kladim da se većina pre-modernih ljudi ne bi složila da ljudske stvari ne utječu na sunce? Mnogi od njih imali su rituale zahvale suncu ili da bi ga umilostivili kako bi nastavilo sjati. Jesu li oni znali nešto što mi ne znamo? Može li biti da se sunce previja od boli zbog nezahvalnosti i nasilja koje ljudi vrše nad Zemljom? Da će ono neizbježno odražavati našu vlastitu poremećenost?

Da prijatelji moji, konceptualna revolucija koju započinjemo ide tako duboko. Mi trebamo ponovo otkriti razum prirode, vratiti se svom originalnom animizmu i produhovljenom svemiru koje ono ćuti. Mi trebamo razumjeti prirodu, planet, sunce, tlo, vodu, planine, stijene, drveće i zrak kao osjećajna bića čija sudbina nije odvojena od naše vlastite. Koliko ja znam niti jedan urođenik na Zemlji neće osporavati da kamen nosi neku vrstu svijesti ili inteligencije. Tko smo mi da mislimo drugačije? Jesu li rezultati modernog znanstvenog mišljenja toliko impresivni da opravdavaju tako besramnu oholost? Jesmo li mi stvorili ljepše društvo od njih? U stvari, kao što sugerira primjer kvantne čestice, znanost se konačno okreće natrag animizmu. Da se razumijemo, znanstvene paradigme koje zastupaju  inteligentni svemir danas su uglavnom heterodoksne, no one postepeno prisvajaju mainstream. Uzmite na primjer vodu. Pomaljajući se iz sjene homeopatije, antropozofije i istraživanja marginalnih figura poput Masau Emoto i briljantnog Victora Schaubergera, ideju da je voda sama po sebi živa ili bar ima strukturu i individualnost danas istražuju vodeći znanstvenici kao Gerald Pollack. Pred nama je još dug put prije nego išta slično poimanju osjetljivosti svih stvari može biti prihvaćeno ili čak artikulirano od strane znanosti. Ali zamislite što bi takvo vjerovanje značilo kada razmišljamo o iskopu odstranjivanjem vrha planine, onečišćavanju vodonosnika  tekućinama za fracking i tako dalje.

Koji god da je mehanizam – staklenički plinovi, deforestacija, solarne fluktuacije – klimatske promjene šalju nam važnu poruku. Mi i Zemlja smo jedno. Kako gore tako i dolje: ono što radimo jedan drugome, čak i najmanjoj životinji ili biljci, radimo svim stvorenjima. Možda sva naša mala, nevidljiva dijela utiskuju svoj trag na svijet na način koji ne razumijemo.

Napomene:

8.     Slične stvari mogle bi se reći za oceane gdje pretjerani izlov ribe, eutrofikacija (umjetnim gnojivima i kanalizacijom) i druge forme zagađivanja mogu naštetiti funkciji oceana kao klimatskog regulatora. Acidifikacija zbog CO2 može također pridonijeti tom problemu.