Rad na razini priče nije samo ključ za stvaranje ljepšeg svijeta; on je također identičan s onim što se uvijek nazivalo duhovna praksa. Naravno da jeste: na dnu naše Priče o Svijetu je Priča o Sebi, sa svojim obmanama odvojenosti od drugih ljudi, od prirode, od Geje i od svega što bismo možda mogli zvati Bog.

U knjizi Sveta ekonomija (Sacred Economics) doveo sam u sumnju shvaćanje da bismo trebali slijediti neki jedinstveni duhovni cilj zvan prosvjetljenje; ustvari da takva stvar, kao jedna stvar, uopće postoji. Paralela je previše bliska novcu, jednoj stvari iz koje navodno proizlaze svi drugi blagoslovi. U društvu u kojem, tako se oglašava, novac može zadovoljiti svaku potrebu, novac postaje ne samo univerzalno sredstvo već također i univerzalni cilj. Naravno, kada netko postigne financijsko bogatstvo tada shvaća da novac u stvari ne može zadovoljiti svaku potrebu; ne, na primjer, potrebu za intimnošću, povezanošću, ljubavlju ili značenjem. Da li jesmo ili nismo financijski bogati, to svi znamo. Međutim, umjesto da preispitamo shvaćanje da će postizanje jedne stvari dovesti do svih drugih stvari, mi premještamo tu jednu stvar dalje od novca, na nešto drugo. Zahvaljujući dogmi odvojenosti duha i materije, mi pretpostavljamo da je ta druga stvar, za razliku od novca, nešto “duhovno”. Neki to zovu Bog, neki prosvjetljenje, no ne prestajemo, poput novca, slijediti  jedinstveni cilj – najvažniju stvar koja postoji – za koju treba zahvaljivati beskonačnim žrtvovanjem.

Ništa od ovog ne želi reći da ne postoji takva stvar kao prosvjetljenje ili Bog. Možda prije, da su sve stvari koje izostavljamo kada stvaramo kategoriju “Bog” zapravo isto tako dio Boga. I možda naša potraga za prosvjetljenjem kao ciljem, nužno zanemaruje upravo one stvari koje su zapravo nužne za naše prosvjetljenje. Ovdje ponovno vidimo opasnost da se izgubimo u priči.

Umjesto uspona po linearnoj evolucijskoj osi svijesti prema sudbini zvanoj prosvjetljenje, kao što izgleda uči većina New Age metafizičara, možda je ono što se događa suptilnije. Nije bez razloga ideja evolucije svijesti tako privlačna. Od grube sheme poput “prelaženja iz treće u petu dimenziju” do sofisticiranih psihosocijalnih kartografija poput Spiralne dinamike (Spiral Dynamics), razne karte evolucije svijesti osvjetljavaju stvarnu pojavu. Mi se razvijamo. Samo to nije linearni razvoj. Mi ulazimo u ogromno novo područje, a svaki od nas istražuje jedan njegov različiti dio.

Dok sam još pri tome, želio bih također preispitati je li “svijest” jedinstvena pojava, nešto što možemo suštinski definirati bez iskrivljavanja. Ja mislim, ako pokušamo, ulazimo u opasno područje, područje u kojem vrijedi “neki ljudi su svjesniji od drugih.” Otrovne posljedice takve vrste elitizma previše su ružne. Ili, ako su svi ljudi jednako svjesni, onda to postaje “Ljudi to imaju , ali životinje ne,” i uskoro ćemo opravdavati staje za životinje u stilu tvornica. Ili, ako to imaju i životinje, onda to postaje “Životinje sa središnjim živčanim sustavom to imaju, ali biljke ne, ” i uskoro ćemo opravdavati uzgoj monokultura i tretiranje drveća kao stvari. Ili ako to imaju i biljke, što je onda s vodom i planinama? Dosta toga. Što ako je “svijest” jedno ime kojim imenujemo više stvari. Što ako, poput Boga i prosvjetljenja, naše imenovanje toga uvijek izostavlja neki dio toga – upravo onaj dio koji najviše trebamo vidjeti? Kao što je rekao Lao Tzu, “Ime koje se može imenovati nije istinsko ime.”

Iako su možda drevni ljudi živjeli u mnogo boljem shvaćanju međupovezanosti nego mi danas, ipak bismo mogli reći da ljudi kroče u novi teritorij, pokretani krizom starog. Svatko od nas svjestan je na neki način, a slijep na drugi. Kad mislimo da netko “to ne shvaća,” možda samo vidimo njegove nedostatke, a propuštamo naše vlastite; sigurno i drugi mogu gledati nas i kvocati da ni mi to ne shvaćamo. Osoba koja to ne shvaća – to ste vi. Kao što kaže Wayne Dyer, “Ako ga opaziš, imaš ga.” Kako bi drugačije moglo biti u svijetu međupovezanosti gdje je svatko u  svima i svi u svakom.

To nije kao da su na svijetu dvije vrste ljudi, oni koji to shvaćaju i oni koji ne shvaćaju; oni koji su svjesni, probuđeni ili razvijeni, i oni koji to nisu; oni koji ulaze u petu dimenziju i oni koji su zapeli u trećoj; oni koje je Bog odabrao i oni čija je sudbina da gore u Paklu. Koliko puta ste se osjećali kao tuđinac u svijetu ljudi koji to ne shvaćaju i nije ih briga? Ironija je da se skoro svi tako osjećaju, duboko u sebi. Kad smo mladi osjećaj misije i dojam veličanstvenog porijekla i veličanstvene sudbine, jaki su. Svaka karijera ili način života koji izdaju to znanje,bolni su i mogu se održavati jedino putem unutarnje borbe koja zatvara dio vlastitog bića. Za neko vrijeme uspijevamo funkcionirati uz pomoć raznih vrsta ovisnosti ili trivijalnih užitaka koji crpe životnu snagu i otupljuju bol. U prijašnjim smo vremenima možda mogli osjećaj misije i sudbine mogli držati zakopan u sebi cijeli život i to stanje nazivati zrelost. Ne više. Priča o Svijetu koja ih je držala zakopane, umire. Institucije koje su se udružile da nas drže u ovisnosti, urušavaju se. Svatko na svoj način, kroz različite permutacije krize i čuda, izbacivanja i pozivanja, počinjemo to shvaćati.

Ja pišem kao da je prijelaz iz stare priče u novu jednoznačan, sve-ili-ništa događaj, ali stvarnost je kompliciranija. Netko može živjeti istovremeno neke vidove starog i neke vidove novog, a svaki od tih vidova osjeća istu dinamiku krize, propasti, prostora između i rođenja u novo.

Novorođeno je krhko i ovisno, sposobno da se održi u svijetu jedino njegom onih koji su se u njemu već utemeljili. Jednako je tako kada se rađamo u novu dimenziju Priče o međuovisnosti. Da bismo tamo ostali, potrebna nam je pomoć ljudi koji je već nastanjuju i svladali su njene načine. Prosvjetljenje je grupni projekt.

Danas se provala svijesti u Priču o Međupovezanosti događa prvi puta na tako masovnoj razini da presreće stara učenja o duhovnoj praksi, guruima i učiteljima. Doba gurua je prošlo – ne zato jer ne trebamo pomoć izvana kako bismo nastanili novu priču, već zato jer se prijelaz događa za toliko mnogo ljudi na tako mnogo načina da ni jedna osoba ne može, sasvim sama, igrati tradicionalnu ulogu gurua. Oni koji su pokušali igrati tu ulogu u kasnom dvadesetom stoljeću, ukoliko nisu bili milošću upokojeni ili nisu imali zdrav razum da se povuku iz guru-inga, općenito su dočekali sramotan kraj upleteni u skandale s novcem, seksom i moći. To nije bilo zbog toga jer su bili šarlatani – ja vjerujem da su većinom bili ljudi s dubokim uvidima, mističnim iskustvom i dubokom praksom. No, površina svijesti podigla se do točke u kojoj je počela nadirati iz mnogo novih izvora, a niti jedan nije bio sposoban zadržati tu energiju.

Nedvojbeno, danas je ostalo mnogo učitelja s mudrošću i integritetom, unutar i izvan tradicionalnog porijekla, koji imaju mnogo za ponuditi. Upoznao sam poprilično njih, ljude mnogo mudrije od sebe, no svaki je izgleda trebao svog vlastitog učitelja, a mnogi kojima sam se divio su to vrlo spremno priznavali. Dakle, nije da se možemo pouzdati samo u svog nutarnjeg gurua, kako bi neka učenja New Agea htjela da mislimo. Stvar je u tome da guru, sada nesposoban da se utjelovi u nečem tako malom kao što je pojedinačna osoba, preuzima formu grupe. Kako kaže Thich Nhat Hanh, sljedeći Buda bit će sangha. Kako kaže Matthew Fox, drugi dolazak Krista bit će došašće Kristove svijesti u svima. Možda bi se moglo reći da se tisućugodišnji rad svetaca, mudraca, mistika i gurua približio kraju – oni su gotovo sami sebe učinili zastarjelima.

Napomena:

3. Za one u Integralnoj zajednici, evo nešto za razmišljanje: Utilitarnost karte Spiralne dinamike (Spiral Dynamics) približava se svom limitu zbog toga jer je ona sama izraz Žute svijesti. Zato ona nije osposobljena da osvijetli mnogo od razina iznad Žute; u najboljem slučaju ona ih može prevesti i reducirati na konceptualni aparat Žute svijesti. To do nedavno nije predstavljalo problem jer se ništa iznad Žute još nije bilo kristaliziralo.