Ja nisam siguran da li ja postojim, ustvari. Ja sam svi pisci koje sam pročitao, svi ljudi koje sam susreo, sve žene koje sam volio; svi gradovi koje sam posjetio. ―Jorge Luis Borges

Prepoznavanje zajedništva raste među ljudima u različitim područjima aktivizma bilo političkog, društvenog ili duhovnog. Holistički akupunkturist i spasilac morske kornjače možda neće moći objasniti osjećaj, “Mi služimo istoj stvari,” no oni to čine. Obojica služe jednoj Priči o ljudima koja nastaje i definira mitologiju jedne nove vrste civilizacije.

Ja ću je zvati Priča o povezanosti, Doba ponovnog sjedinjenja, ekološko doba, svijet darivanja. Ona nudi potpuno drugačiji skup odgovora na temeljna pitanja života. Evo nekih principa te nove priče:

• Da moje bivanje sudjeluje u tvom bivanju i u svim bivanjima. Ovo ide dalje od međuovisnosti – sama naša egzistencija je rodovski povezana.
• Da, prema tome, ono što radimo drugome, radimo sebi.
• Da svako od nas ima jedinstven i neophodan dar da ga da svijetu.
• Da je smisao života da izrazimo naše darove.
• Da je svaki čin važan i ima utjecaj na kozmos.
• Da smo fundamentalno neodvojivi jedan od drugog, od svih bića i od svemira.
• Da svaka osoba koju sretnemo i svako iskustvo koje proživimo zrcale nešto u nama samima.
• Da je čovječanstvo predodređeno da se potpuno pridruži plemenu sveg života na Zemlji, nudeći svoje jedinstvene ljudske poklone za dobrobit i razvoj cjeline.
• Da su svrha, svijest i inteligencija prirođene osobine tvari i svemira.

Veći dio ove knjige osvijetlit će Priču o povezanosti. Što više međusobno dijelimo ovu vrsta znanja, to smo jači u njoj, manje sami. Ona ne mora ovisiti o nijekanju znanosti, jer znanost prolazi kroz paralelnu promjenu paradigme. Ona ne mora izdržati nijekanje održivosti života, jer vjerom u darivanje pronalazimo neočekivane izvore potrebnih sredstava za život. Ona se ne mora odupirati negiranju svih oko nas, jer sve više ljudi živi od te nove priče, svako na svoj vlastiti način, potičući rastući osjećaj drugarstva. Niti se ona okreće od svijeta koji je još uvijek zaglibljen u Odvojenosti, jer kroz novu priču imamo pristup novim moćnim načinima za ostvarenje promjene.

Temeljno pravilo nove priče je da smo mi neodvojivi od svemira i naše bivanje sudjeluje u bivanju svakog  i svega ostalog. Zašto bismo trebali ovo vjerovati? Počnimo od očiglednog: Ta povezanost je nešto što možemo osjetiti. Zašto osjećamo bol ako čujemo o stradanju druge osobe? Zašto, kad čujemo o masovnom odumiranju koraljnih grebena i vidimo njihove izbijeljene ljušture, osjećamo kao da nas je netko udario? To je zato jer se to doslovno događa nama samima, našem proširenom sebstvu[2].  Razdvojeno sebstvo se pita, “Kako to može utjecati na mene?”. Bol je iracionalna i možda se može objasniti kao zatajenje nekog genetski kodiranog kruga empatije čija je uloga da štiti one koji dijele naš DNA. No zašto se tako lako širi na strance, čak i na druge vrste? Zašto tako snažno želimo služiti dobru za sve? Zašto smo, kad postignemo maksimum osobne sigurnosti i blagostanja, još uvijek nezadovoljni? Sigurno, kao što će otkriti malo introspekcije, naša želja da pomažemo ne dolazi iz neke racionalne kalkulacije da će ta nepravda ili ta ekološka katastrofa na neki način, jednog dana, zaprijetiti našem osobnom blagostanju. Bol je mnogo izravnija, mnogo dublja od toga. Razlog što boli je u tome što se to doslovce događa nama samima.

Znanost Odvojenosti nudi još jedno objašnjenje onoga što naziva “altruistično ponašanje”. Možda je to vrsta predstave parenja koja mogućim partnerima demonstrira “fenotipsku kvalitetu” (tj. pokazuje da je osoba u tako dobroj formi da si može dopustiti da rasipa sredstva na druge). No ovo objašnjenje koristi kao neispitanu premisu jednu drugu pretpostavku svjetonazora Odvojenosti: nestašicu prilika za parenje i natjecanje za partnera. No, kao što je antropologija otkrila, što je prikazano u knjigama poput Seks u zoru[3], takav pogled na primitivan život više je projekcija našeg vlastitog socijalnog iskustva na prošlost nego li je točan opis života lovaca-sakupljača, koji je bio komunalan[4]. Jedno sofisticiranije objašnjenje koristi hrabre teorijske kalkulacije relativnih prednosti jakih reciprokatora[5], slabih reciprokatora,  itd. u situacijama uzajamne ovisnosti. Takve teorije ustvari su korak bliže razvojnoj biologiji međusobne povezanosti, jer pobijaju ideju da “samo-interes” može ikada postojati nezavisno od interesa drugih.

Želja da se nečemu služi prevazilazeći odvojeno sebstvo i bol koju osjećamo zbog patnje drugih dvije su strane istog novčića. Obje otkrivaju našu međusobnu povezanost. Nova znanost koja ih nastoji objasniti, bilo da se poziva na zrcalne neurone, horizontalni prijenos gena, grupnu evoluciju, morfička polja ili nešto još dalje, ne objašnjava ih u potpunosti, već samo ilustrira opći princip veze ili, smijem li reći, jednosti. Znanost počinje potvrđivati ono što smo cijelo vrijeme intuitivno znali: mi smo veći od onog što nam je rečeno. Mi nismo samo ego obavijen kožom, duša zatvorena u meso. Mi smo dio jedan drugog i mi smo svijet.

Naše društvo velikim dijelom funkcionira na poricanju ove istine. Samo interponirajući ideološke i sistemske naočnjake između sebe i žrtava industrijske civilizacije možemo podnijeti da nastavimo dalje. Malo nas će osobno ukrasti gladnom trogodišnjaku zadnju koricu kruha ili oteti njegovu majku pod prijetnjom oružjem kako bi radila u tekstilnoj tvornici, no jednostavno putem naših konzumacijskih navika i našim sudjelovanjem u ekonomiji, mi radimo upravo to svaki dan. I sve što se događa svijetu događa se nama samima. Udaljeni od umirućih šuma, bijednih radnika, gladne djece, mi ne znamo izvor našeg bola, no nemojte griješiti – samo zato što ne znamo izvor ne znači da ne osjećamo bol. Onaj tko izvrši izravni čin nasilja će, ako i kada shvati što je učinio, osjećati grizodušje, riječ koja doslovce znači “gristi sam sebe”. Čak i biti svjedokom takvog čina je bolno. No većina nas ne može osjećati grizodušje zbog, recimo, ekološke štete koja se nanosi u Brazilu rudarenjem rijetkih zemnih minerala za naše mobitele. Bol od toga, i od sveg nevidljivog nasilja Mašinerije industrijske civilizacije, više je difuzna. Ona prožima naše živote tako potpuno da mi jedva da znamo kako je to osjećati se dobro. Povremeno, osjećamo kratko olakšanje možda milošću ili uz pomoć droga, ili kad smo zaljubljeni, i u tim trenucima vjerujemo da bi takav trebao biti osjećaj biti živ. No rijetko u tom stanju ostajemo duže vrijeme, uronjeni kao što jesmo u more bola.

Naša situacija veoma nalikuje na onu male djevojčice koju je majka dovela mojoj prijateljici kiropraktičaru. Njena je majka kazala “Mislim da nešto nije u redu s mojom kćerkom. Ona je vrlo tiha djevojčica i uvijek je pristojna, ali nijednom je nisam čula da se smije. Ustvari, rijetko da se i smiješi.”

Moja prijateljica ju je pregledala i otkrila iskrivljenost kralježnice koja je po njenom mišljenju morala kod djevojčice uzrokovati užasne i neprestane glavobolje. Na sreću to je bila jedna od onih nepravilnosti koje kiropraktičar može ispraviti jednostavno i trajno. Izvršila je zahvat – i djevojčica je prasnula u gromoglasni smijeh, prvi koji je njena majka čula. Sveprisutna bol u njenoj glavi, koju je ona prihvaćala kao normalnu, čudesno je nestala.

Mnogi od vas možda sumnjaju da živimo u “moru bola”. I ja sam se trenutno osjećam prilično dobro. No također nosim sjećanje na puno dublje stanje blagostanja, povezanosti i intenzivne svjesnosti koju sam u taj čas osjećao kao svoje pravo stečeno rođenjem. Koje stanje je normalno? Može li biti da se mi hrabro nastojimo nositi sa situacijom najbolje što znamo?

Koliki je dio našeg disfunkcionalnog, potrošačkog ponašanja jednostavno bezuspješan pokušaj bijega od boli koja je ustvari posvuda? Žureći od jedne kupovine do druge, jednog ovisničkog fiksa do drugog, novi auto, novi povod, nova spiritualna ideja, nova knjiga za samopomoć, veća brojka na bankovnom računu, nova novinska priča, svaki puta postižemo kratkotrajno olakšanje od boli koju osjećamo. No rana na svom izvoru nikada ne nestaje.  U nedostatku distrakcije – onih trenutaka koje zovemo “dosada” – možemo osjetiti nelagodu koju ona uzrokuje.

Naravno, svako ponašanje koje ublažava bol bez da liječi njegov izvor može postati ovisničko. Zbog toga ne bi smjeli žuriti u osuđivanju bilo koga tko pokazuje ovisničko ponašanje (kategorija koja vjerojatno uključuje skoro sve nas). Ono što nam izgleda kao pohlepa ili slabost možda je samo nespretni pokušaj zadovoljavanja potrebe kada stvarni objekt potrebe nije dostupan. U tom su slučaju uobičajeni recepti za više discipline, samokontrole ili odgovornosti kontraproduktivni.

Uočite da li ste, kada sam opisivao ljude koji “žure od jedne kupovine do druge”, osjećali neki prezir ili samodopadno zadovoljstvo. I to je vrsta odvajanja. Tranzicija u koju ulazimo je tranzicija u priču u kojoj za prezir i samodopadnost više nema mjesta. To je priča u kojoj sebe ne možemo vidjeti boljim od bilo kojeg drugog ljudskog bića. To je priča u kojoj više ne koristimo strah ili samoprezir da vode našu etiku. I mi ćemo živjeti tu priču ne s aspiracijom za ideal časnog neosuđivanja, opraštanja itd., nego u trijeznom prihvaćanju istine o nerazdvajanju.

U knjizi Sveta ekonomija istaknuo sam da ono što smatramo pohlepom može biti pokušaj širenja odvojenog sebstva radi kompenzacije za izgubljene povezanosti koje čine sebstvo međupovezanosti; da su objekti naših sebičnih želja samo zamjene za ono što stvarno želimo. Oglašivači cijelo vrijeme s tim računaju, prodavajući sportske automobile kao zamjenu za slobodu, brzu hranu i gazirane sokove kao zamjenu za uzbuđenje, “brendove” kao zamjenu za društveni identitet i gotovo sve kao zamjenu za seks, koji je sam zamjena za intimnost koja toliko nedostaje u modernom životu. Također možemo obožavanje sportskih heroja gledati kao zamjenu za izraz vlastite veličine, zabavne parkove kao zamjenu za nadilaženje granica, pornografiju kao zamjenu za samoljublje i prejedanje kao zamjenu za povezivanje ili osjećaj da si prisutan. Ono što stvarno trebamo skoro da nije raspoloživo u životima koje nam društvo nudi. Vidite, čak se i ponašanja koja naizgled služe kao primjer sebičnosti mogu interpretirati kao naša težnja da ponovo zadobijemo svoju međupovezanost.

Druga neznanstvena indikacija naše prave prirode vidljiva je u još jednoj očevidnoj manifestaciji pohlepe: beskrajnoj potjeri za bogatstvom i moći. Što da mislimo o činjenici da za mnoge veoma bogate nijedna količina novca nije dovoljna? Isto tako ni jedna količina moći ne može zadovoljiti ambiciozne. Možda je ono što se događa to da je želja da se služi zajedničkom dobru kanalizirana prema zamjeni, i naravno, niti jedna količina zamjene ne može biti istovjetna autentičnoj stvari.

Na svakog od nas rana zbog Odvojenosti, svjetska bol djeluje na različit način. Mi tražimo svoj lijek prema konfiguraciji te rane. Suditi nekoga zbog toga što to radi bilo bi kao koriti bebu što plače. Osuditi ono što vidimo kao sebično, pohlepno, egoistično ili zlo ponašanje i tražiti da se spriječi silom bez osvrtanja na temeljnu ranu, uzaludno je: bol će uvijek pronaći neki drugi izraz. U tome leži ključno razumijevanje povezanosti. Ono glasi, “Ja bih činio kao što ti činiš, da sam na tvom mjestu”. Mi smo jedno.

Nova Priča o ljudima, dakle je Priča o povezanosti, ponovnom sjedinjenju. U svom osobnom izričaju ona objavljuje našu duboku međuovisnost o drugim bićima, ne samo u cilju preživljavanja već čak i radi samog postojanja. Ona zna da je moje bivanje više za tvoje bivanje. U svom kolektivnom izričaju, nova priča kaže istu stvar o ljudskoj ulozi na Zemlji i odnosu prema ostatku prirode. Ova je priča koja nas ujedinjuje preko tako mnogo područja aktivizma i iscjeljivanja. Što više djelujemo iz nje, to ćemo biti više sposobni da stvaramo svijet koji ju odražava. Isto tako, što više djelujemo iz Odvojenosti, to više bespomoćno stvaramo više nje same.

[i]

[1] ‘interbeing’ – stanje povezanosti i međuovisnosti svih pojava

[2] ‘self’ – pojedinačna osoba kao objekt vlastite reflektivne svijesti

[3]Christopher Ryan i Cacilda Jethá, Sex at Dawn: How We Mate, Why We Stray, and What It Means for Modern Relationships (New York: HarperCollins, 2010).

[4] communal – ima odlike komune: kolektivno vlasništvo i kontrola robe i imovine

[5] strong reciprocator – osoba je jaki reciprokator ako je voljna žrtvovati sredstva kako bi bila dobra prema onima koji su dobri, a kaznila one koji nisu. Značajno je da će se jaki reciprokatori ponašati na taj način čak i ako time ne osiguravaju mogućnost materijalne nadoknade u budućnosti.

[i]1.     Christopher Ryan i Cacilda Jethá, Sex at Dawn: How We Mate, Why We Stray, and What It Means for Modern Relationships (New York: HarperCollins, 2010).

2. Za dobar primjer ovog načina rasuđivanja, pogledajte Ernst Fehr i Urs Fischbacher, “The Nature of Human Altruism,” Nature 425 (October 23, 2003): 785–791.