Kada smo suočeni s nečim što smatramo “zlom” to predstavlja prijetnju samoočuvanju ega. Toliko smo zauzeti obranom naše egzistencije od te prijetnje da uopće ne možemo jasno vidjeti stvari.

—Chögyam Trungpa

Ponekad na snimanjima Q&A programa ili Internet komentarima suočavam se s optužbama da ignoriram “tamnu stranu ljudske prirode.” Volio bih razložiti ovu izjavu. Što je tamna strana ljudske prirode? To sigurno znači više od “Ponekad ljudi čine prilično grozne stvari,” jer očito ako nije nečija greška ili namjera da čini štetu, onda to nije jako mračno. Osim toga, svi koji su čitali moje radove znaju da sam prilično svjestan groznih stvari koje mi ljudi činimo jedni drugima na planetu. Ne, kada govorimo o mračnoj strani ljudske prirode to je dispozicionistička tvrdnja: činimo loše stvari zato jer postoji zloća u nama. Mi u sebi nosimo zlo, pakost, sebičnost, pohlepu, divljaštvo, okrutnost, nasilje, mržnju i bešćutnost.

U jednu ruku to je banalna istina: sve to dio je ljudskog iskustva. Čak ako ih prilike iznose na vidjelo, oni moraju prije svega biti tu da bi se iznijeli na vidjelo. Ali, kad bi se radilo samo o tome, onda bi bio dovoljan odgovor situacionista: promijenite prilike koje izazivaju zlo. To nije lak zadatak: “prilike” obuhvaćaju cijelo zdanje naše civilizacije sve tamo dolje do fundamentalne mitologije Odvojenosti i Uspona. No ipak, ljepši svijet je još uvijek u principu moguć.

Koliko se meni čini, kritičari govore još nešto: “Ne samo da je zlo proizvod naših institucija, iako sigurno mnoge od njih, kao što je novčani sustav, izazivaju i nagrađuju zlo. Zlo prethodi svemu tome; uistinu, naše zle institucije stvorili su i nametnuli zli ljudi. Štoviše, takvi ljudi su danas još uvijek među nama. Oni ti neće dozvoliti da promijeniš sustav. Zlo postoji u svijetu, Charles, fundamentalno zlo. Ako se tješiš fantazijama o tome kako se ono može iscijeliti, ono će te jednostavno iskoristiti. Sa zlom se treba suočiti i poraziti ga.”

Neki od ovih kritičara eksternaliziraju zlo u obliku zle kabale iluminata koji potajno vladaju svijetom; drugi nude više iznijansirani stav koji zlo pronalazi i u njima samima. Na bilo koji način, oni gledaju kroz esencijalističke leće (esencijalizam –   pretpostavka da neka skupina ili kategorija ima najmanje jedno ključno obilježje koje bitno određuje identitet svih njezinih pripadnika).

Prije nego odgovorim na ovu kritiku, osjećam potrebu konstatirati da nisam neupućen u najgore što se dogodilo i još se uvijek događa na ovom svijetu. Ja znam o čemu ljudi govore kada se pozivaju na institucionalno i osobno zlo. Što bi to drugo bilo kada međunarodni kreditori cijede plaćanje kamata iz zemalja gdje djeca gladuju? Što bi to drugo bilo kada žene u Kongu siluju bajunetama? Što je kada tek prohodalu djecu šalju na vješala? Što je to kada ljude muče motornim pilama i kliještima? Što je to kada bebe siluju na webcam snimkama sa dječjom pornografijom? Što je to kada djecu ubijaju pred očima njihovih roditelja kao kaznu zbog borbe za radna prava? Što je to kada domorodačku američku djecu silom šalju u internate kako bi izgubili svoj jezik, a često i svoje živote? Što je to kada se djevičanske šume sravne sa zemljom zbog profita? Što je to kada se otrovni otpad odlaže u vrtače? Što je to kada se gradovi sravne sa zemljom atomskom bombom samo u svrhu dokazivanja? Brutalnost i dvoličnost ovog planeta ne poznaje granice. Najgore što možete zamisliti da jedno ljudsko biće učini drugom, već je bilo učinjeno. Ako nije zbog zla, onda zašto?

Svaki svjetonazor koji ne priznaje realnost ovih stvari na kraju će nas iznevjeriti kao izvor optimizma, vjere i hrabrosti. Rođeni u svijetu u kojem se događaju ove stvari svi nosimo njihov pečat. Bilo da smo toga svjesni ili ne. Meni je važno ponekad pročitati o genocidu dana, pogledati fotografije iskopavanja katranskog pijeska, pročitati o propadanju šuma diljem svijeta i dotaknuti se pojedinačnih priča o ljudima pogođenim ratom, zatvorskom industrijom i tako dalje. Jedino tada, vidjevši najgore, moj optimizam može biti autentičan. Obično su to mali, osobni slučajevi koji uđu pod kožu. Na primjer, postoji žena koju sam sreo u Kaliforniji koji odbija svoga sina liječiti još jednim lijekom koji mu je bio prepisan zato jer, kako kaže, svaki novi lijek čini ga još bolesnijim. Već mu je bilo prepisano više od dvadeset lijekova i sad joj je dosta. Zbog toga joj je socijalna služba oduzela dijete. Umro je mjesec dana kasnije. Ovu priču kao i stotine sličnih, svuda nosim sa sobom.

Ako imate oči da vidite i uši da čujete, često ćete susretati takve užasne priče i puno gore. Možete li zuriti u ponor očaja koji one predstavljaju, a da ne padnete unutra? Možete li trpjeti njihov poziv na mržnju, bijes, ritanje protiv zla, a da ne prihvatite taj poziv? Taj poziv nije nepovezan s očajem: prema kalkulacijama rata zlo je jače od dobra. Ono nema grižnju savjesti. Ono će koristiti sva potrebna sredstva. Zbog toga nema nade u narativima u kojima okorjeli zli iluminati kontroliraju sve svjetske vlade, korporacije, vojske i banke.

Ja bih želio ukazati na drugačiji poziv koji nude ove užasavajuće priče. To je poziv na zavjetovanje, “Ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da stvorim svijet u kojem se to više neće događati.” Uključivanje takvih priča u moju svijest cijepit će me protiv još uvijek dominantne Priče o Svijetu u kojoj su stvari u osnovi onakve kakve bi trebale biti.

Prije više godina moja tadašnja supruga Patsy posjetila je jedno mjesto za čuvanje djece u kući gdje bi Philip mogao biti u kontaktu s drugom djecom sat ili dva dnevno (ni jedno od nas nije vjerovalo u dječje vrtiće). Ušla je u prizor gdje su dvije žene čuvale oko dvanaestero djece u dobi od nula do četiri godine, uz djelomičnu pomoć elektronskog babysittera – televizije. Jedna beba od oko devet mjeseci bila je baš u fazi puzanja. No nije mogla puzati jer je bila unutar male “ogradice” – drugim riječima u kavezu. Beba nije plakala, samo je tamo sjedila. Patsy se sažalila nad njom tako ograđenom. “Zašto beba ne može izaći?” upitala je. Dežurna žena je rekla, “Pogledajte koliko imamo posla. Ona se svuda petlja. Ne možemo je pustiti van s toliko djece koju treba nahraniti, presvući, paziti …”

“Ja ću paziti na nju,” rekla je Patsy. Žena se složila da se dijete pusti napolje na neko vrijeme.

Tako ga je Patsy izvadila iz ogradice. Čim je bila slobodna bebino lice obasjala je razdraganost. Konačno može puzati! Ići tamo, i tamo, pomiješati se s drugom djecom. Bila je u raju. Imala je za to petnaest minuta. Onda je Patsy morala otići, a beba je vraćena u svoju ogradicu. Petnaest minuta bilo je sve što je ta beba dobila.

Kada sam čuo tu priču, u meni je navro poriv da se zavjetujem, “Učinit ću sve što je u mojoj moći da stvorim svijet gdje bebe neće stavljati u kaveze.” Naizgled sićušan otisak u litaniji užasa kojima je protkan svijet, ali mi je ušao pod kožu. I vidio sam kako je bio povezan sa svime što se danas događa, žrtvovanjem ljudskosti za učinkovitost, monetizacijom intimnog i nametanjem režima kontrole na svakom području života. Iznova sam se pitao: “Kako smo došli u tako jadno stanje siromaštva da bebe moraju biti u kavezu?” Beba u kavezu je jedan mali sastavni dio naše ukupne Priče o Svijetu.

Svijet u kojem se bebe stavljaju u kaveze, da ne spominjemo u kojem se ubijaju mačetama, je nepodnošljiv. Dobra definicija Pakla je: ne imati izbora već podnositi nepodnošljivo. Naša Priča o Svijetu na daje nam nikakav način da to zaustavimo jer zlo je – bilo pod krinkom genetske sebičnosti ili demonskih moći – elementarna sila u svom svemiru. A vi ste samo slabašna individua u oceanu drugih. Zato nas naša Priča o Svijetu baca u Pakao.

Žena koja je vodila brigu o toj djeci očito nije bila zla. Bila je preopterećena, zauzeta i unutar priče u kojoj je sve što je radila bilo u redu. Pitanje zla se možda svodi na ovo: Je li ta žena u kontinuumu s pretjerano ambicioznim tužiteljem, otrovnim političarom, sve do sadističkog mučitelja? Ili postoji diskontinuitet koji dijeli uobičajeno oštećenog čovjeka od istinski zlog? Prije nego prenaglimo sa zaključkom trebali bi dati sve od sebe da shvatimo kakva vrsta “situacije” može stvoriti čak i najodvratnija djela.

Možda je ono što mi vidimo kao zlo u ljudskoj prirodi, uvjetni odgovor na prilike tako sveprisutne i tako drevne po svom porijeklu da ih ne možemo vidjeti kao uvjetne. “Stvaranje drugog” koje nam omogućava da nanosimo zlo i priče koje sadrže stvaranje drugog, prisutne su do neke mjere čak i kod domorodaca i čine temeljno tkanje modernog društva. Mi stvarno ne znamo kakva bi bila ljudska priroda u okolišu koje utjelovljuje Priču o povezanosti. Mi ne znamo kako bi to izgledalo odrasti u društvu koje je afirmiralo našu povezanost i kultiviralo njene pridružene percepcije, osjećaje, misli i vjerovanja. Mi ne znamo kakvo bi bilo iskustvo života da nikada nismo naučili samo-odbacivanje i prosuđivanje. Mi ne znamo kako bi reagirali na prilike obilja umjesto oskudice. U Svetoj ekonomiji sam napisao “Pohlepa je odgovor na percepciju oskudice.” (Ako svi imaju puno i društvo živi u ekonomiji dijeljenja koja nagrađuje velikodušnost, tada je pohlepa besmislena.) Možda bi to mogli proširiti ako kažemo, “Zlo je odgovor na percepciju odvojenosti.”

Na jednom seminaru duhovne obnove tražio sam od sudionika da naokolo šeću kao odvojena sebstva. Trebali su sunce vidjeti kao običnu loptu vodika koji se tali, drveće samo kao drveno tkivo; pjesmu ptica trebali su čuti kao genetski programirane pozive za parenje i teritorijalne markere. Jedan drugog su trebali promatrati kao grabežljiva sebična ega, a svijet kao natjecateljsko borilište. I stalno ih se podsjećalo da sat otkucava. Kada smo se kasnije preispitivali, jedan od učesnika je rekao, “Jednostavno sam počeo osjećati bijes. Želio sam nekoga udariti, ubiti nešto.”

Te percepcije odvojenosti koje su sudionici trebali usvojiti – one su zrak koji dišemo kao članovi modernog društva. One su u središtu implicitnih vjerovanja naše kulture. Nije čudo da smo tako ljuti. Nije čudo da smo tako nasilni. Uronjeni u takav svijet, kako ne bismo bili?

Ništa od ovoga ne osporava činjenicu da postoji užasno mnogo opasnih ljudi naokolo, ljudi koji su duboko uvjetovani Odvojenošću i koji bi se jedino čudom mogli promijeniti. Takva čuda se ponekad događaju, no ne preporučam da se u njih pouzdajete u svakoj situaciji. Ponavljam, kada bi neki naoružani uljez zaprijetio mojoj djeci ja bih vjerojatno koristio silu da ga zaustavim, bez obzira razumijem li ili ne da su njegove akcije posljedica trauma proživljenih u djetinjstvu. Trenutak opasnosti vjerojatno nije vrijeme da se liječe takve traume.

U drugu ruku, mogle bi se. Ustanovio sam – i drugi su to otkrili u mnogo ekstremnijim situacijama od one koju sam ja doživio – da djelovanje iz razumijevanja istovjetnosti, a ne iz straha, može imati iznenađujuće učinke u napetim situacijama. Neprijateljstvo rađa neprijateljstvo, a povjerenje rađa povjerenje. Ne mogu reći da to “funkcionira” svaki puta, ali narušavanje uobičajenog scenarija barem dozvoljava mogućnost drugačijeg ishoda. Reagiranje na nekoga bez straha šalje mu poruku, “Ti nisi opasan. Znam da si dobra osoba.” To za njega stvara novi scenarij u koji može zakoračiti. On bi mogao odbiti tu ulogu, ali bar postoji mogućnost.

Ne tako davno, moj sin tinejdžer prodao je neku svoju stvar drugom klincu iz susjedstva za 75$. Klinac se našao s njim da bi uzeo stvar, ali umjesto da Jimiju plati zgrabio je to i pobjegao. Jimi se dao u potjeru, ali ga nije mogao uhvatiti. Drugi tinejdžer, član lokalne bande, vidio je prizor i upitao Jimija zašto ga lovi. Jimi mu je ispričao, a ovaj je na to izvadio pištolj i rekao, “Pomoći ću ti da to središ. Ja znam gdje on živi.” Jimi je rekao “Još ću ti se javiti u vezi toga.” Tu večer ispričao mi je priču i upitao, “Što ti misliš tata, što bih trebao učiniti?”

Razmislio sam o tome minutu i rekao, “Pa ti si ovdje u poziciji moći i vjerojatno bi mogao silom povratiti svoj novac. Ali ako s tim dečkom koji barata pištoljem odeš do lopova da bi uzeo svoju stvar ili novac, ti znaš kako priča ide. Klinac će se htjeti osvetiti, ili na tebi ili vjerojatnije na nekom slabijem. Krug nasilja će se nastaviti. Zašto umjesto toga, ne bi preokrenuo situaciju? Mogao bi naoružanome poslati SMS ‘Znaš što, ako on stvarno tako jako želi tu stvar, neka ju uzme na poklon. Stvarno. To je samo stvar.'” Još sam Jimiju objasnio da taj pristup ne bi funkcionirao da on već nije u boljem položaju jer bi tada izgledalo kao kapitulacija.  No kako su stvari stajale, takva poruka bila bi potpuno neuobičajena.

Jimi mi je rekao da će razmisliti. Nije učinio kako sam mu predložio, ali čujte što se dogodilo. Kasnije taj tjedan Jimi se dogovorio da se nađe s lopovom. Otišao je sa svojim prijateljem M., ekspertom za borilačke vještine. I lopov je također doveo dva svoja prijatelja. Rekao je da stvarno želi tu stvar i da ne želi za nju platiti. Njegova dva prijatelja počela su huškati njega i Jimija da se potuku. Jimi (koji je visok preko 180 i također je trenirao borilačke vještine) je rekao, “Ma zaboravi, neću se s tobom tući zbog te jadne materijalne stvari. Zadrži je. Ne treba mi tvoj novac.”

Lopov je bio zapanjen. Onda je rekao, “Znaš što, to se ne čini u redu. Ne bih to trebao samo tako uzeti. Daj da ti dam nešto novca. Može 50$? To je sve što mogu dati.”

S obzirom da su jedan drugog držali u priči neprijateljstva, sad je tu bila ljudskost.

Pancho Ramos Stierle vodi kuću mira na granici između teritorija dviju bandi u okrugu koji se smatra jednim od najgorih u Oaklandu u Kaliforniji. Ljudi mi pričaju da su mnogo puta pojedinci ulazili u kuću s namjerom da opljačkaju ili ubiju, ali bi umjesto toga bili preobraćeni u borce za mir.

Prije više godina Pancho je bio uključen u protest na sveučilištu UC Berkeley gdje je pohađao magistarski studij astrofizike. On je bio jedan u grupi studenata koji su javno gladovali protestirajući protiv uplitanja sveučilišta u razvoj nuklearnog oružja. Poslije devet dana sveučilište se umorilo od toga pa su pozvali policiju da učini nešto s grupom koja je štrajkala glađu, da bi to poslužilo kao primjer ostalima. Policajci su razbili živi zid protestanata, a jedan policajac je laganog Panchu podigao u zrak, tresnuo ga na beton i brutalno mu stavio lisice.

U tom času većina od nas bi vjerojatno upala u priču i navike odvojenosti. Mogli bismo reagirati mržnjom, sarkazmom, osuđivanjem. Nemajući fizičke sile da svladamo policiju mogli bismo pokušati da ih umjesto toga javno ponizimo. Da sam to bio ja, pretpostavljam da bi se moja urođena indignacija nepravdama ovog svijeta projicirala u osobu tog policajca. Konačno netko da ga okrivim i mrzim. Što bi me gore mučio to više bih mu bio zahvalan, to veći mučenik, nevin, nedužan. To godi na neki način, zar ne, imati nekog okrutnog da ga mrzimo bez ograničenja. Osjećamo se odriješeni od grijeha. A personificiranjem zla, svjetski problemi izgledaju mnogo jednostavniji – samo se riješite tih groznih ljudi.

Pancho je reagirao drugačije. Pogledao je policajca u oči i rekao s ljubavlju i bez pokušaja da ga okrivljuje, “Brate, opraštam ti. Ja ovo ne radim za sebe, ne radim to za tebe. Ja to radim za tvoju djecu i djecu tvoje djece.” Policajac je načas bio zbunjen. Onda ga je Pancho upitao za ime i rekao, “Brate, hajde da pogađam, ti sigurno voliš meksičku hranu.” [Neugodna stanka.] “Da.” “E, pa ja znam jedno mjesto u San Francisku koje ima najbolje carnitas, fajitas i quesadillas i znaš što, kad završim s ovim i kad ti završiš s ovim volio bih svoj post prekinuti s tobom. Što kažeš?”

Začudo, policajac je prihvatio poziv. Kako i ne bi? Olabavio je Panchu lisice, a i drugim demonstrantima. Moć Panchove akcije bila je u tome što je prebivao u drugačijoj priči i to tako čvrsto da je zauzeo prostor priče i za druge ljude, poput policajca, da bi i oni mogli zakoračiti u nju.

Tao Te Ching kaže, “Nema veće nesreće do podcjenjivanja svog neprijatelja. Podcijeniti svog neprijatelja znači misliti da je on zao. Na taj način uništavate svoja tri blaga i sami postajete neprijatelji” (strofa 69, Mitchellov prijevod). Panchova priča i priča moga sina ilustriraju ovo. Zadrhtim na pomisao kakva nesreća je mogla rezultirati “podcjenjivanjem” neprijatelja. Čak i da je policajac bio ponižen ili kažnjen, čak i da je lopov bio zgažen, pravi “neprijatelj” bi cvao. Razina mržnje u svijetu se ne bi smanjila.

Želio bih da bude potpuno jasno, da bi riječi poput Panchovih djelovale, one moraju biti apsolutno autentične. Ako ih kažete, a ne mislite tako, ako ih ustvari govorite s ciljem razotkrivanja svog mučitelja kao još podlijeg zbog prezirnog odbijanja vaše nenasilne ljubaznosti pune ljubavi, tada će on vjerojatno poslušati i potvrditi tu podlost. Ljudi, pogotovo policajci, znaju kada se s njima manipulira, i to im se ne sviđa. Svrha nenasilnog reagiranja nije da pokaže kako ste vi dobra osoba. Nije čak ni da se bude dobra osoba. To zapravo dolazi iz jednostavnog razumijevanja istine. Pancho je mislio ono što je rekao. On je znao da policajac nije stvarno želio to uraditi. Gledao ga je s nepokolebljivim saznanjem, “Ti ustvari nisi takav. Tvoja duša je previše lijepa da bi to činila.”

Ustanovio sam da svjedočenje ovakvim slučajevima ili čitanje o njima utvrđuje moj vlastiti položaj u Priči o Međupovezanosti. Znajući Panchovu priču, možda ću i ja, u situaciji koja ugrožava moj položaj u novoj priči, biti u stanju da je vjernije branim. Nedvojbeno, ovakve izazove susrećem svaki dan. Do sada me nije tukla policija, ali svaki dan vidim da ljudi rade stvari koje me izazivaju da ih proglasim “drugima”, da ih demoniziram i da poželim da ih kaznim ili s njima manipuliram. Ponekad izgleda da je cjelokupni novinski tisak osmišljen da bi čitatelja naveo na takav način razmišljanja. Oni nas pozivaju u svijet neoprostivih, groznih ljudi i čine nas sklonim da u skladu s tim djelujemo unutar naših društvenih odnosa.

Prije nekoliko tjedana u Engleskoj sam govorio o promjeni mitologije u našoj kulturi. Opisujući znanstvenu dimenziju tog pomaka nabrojao sam ne samo potpuno prihvatljive paradigme promjena kao što su horizontalni prijenos gena i ekološka međuovisnost, već također i kontraverznije primjere poput morfnih polja i memorije vode. Jedan iz publike (bila je to mala soba) zakolutao je očima i prezirno rekao, “Ma daj!” Emocija ispod njegovog protesta bila je opipljiva i ja sam osjetio potrebu da se branim. Što sam trebao učiniti? Iz mentaliteta sile moja reakcija bi bila da pokušam svladati tog čovjeka i, moram priznati, da sam upravo tako počeo. Pričao sam o svom poznanstvu s Rustum Royem, jednim od najvećih znanstvenika dvadesetog stoljeća kojeg materijalistički znanstvenici globalno poštuju kao oca tog polja koji je razjasnio mehanizme nanostrukturiranja i mikrostrukturiranja vode. Upravo sam htio nastaviti s znanstvenim primjerom za memoriju vode gdje bih naveo istraživanje Geralda Pollacka sa sveučilišta University of Washington, kampanjom protiv Jacquesa Benveniste, i tako dalje, kada sam primijetio namrgođeni izraz lica moga izazivača. Očito je njegovo odbijanje memorije vode bilo ideološko, a ne utemeljeno na nekom čitanju i budući nepripremljen, ne bi imao nikakve šanse da me porazi u debati. Samo bi bio ponižen. Ja bih pobijedio, pa što? Bi li taj čovjek promijenio mišljenje? Vjerojatno ne. Vjerojatno bi zaključio da izlažem neobjektivan slučaj, otišao bi kući i pročitao tekst o memoriji vode na skpdic.com. Ako išta, njegovo vjerovanje bi se učvrstilo.

Ne želeći da budem agent ponižavanja, promijenio sam smjer. Napomenuo sam publici da iza tog pitanja ima mnogo emocionalne energije. Zašto? Očito, rekao sam, mi nismo suočeni s  običnim intelektualnim neslaganjem. Odakle dolazi emocija? Može biti, gospodine, da je vama iskreno stalo do ovog planeta i fantastična vjerovanja smatrate distrakcijom od nužnog, praktičnog rada koji moramo odraditi. Može biti stoga jer vi vidite štetu koju je neznanje znanosti učinilo na područjima kao što su klimatske promjene. Može biti stoga što čudesne mogućnosti bude u nama strah jer živimo u civilizaciji gdje su naši sustavi obrazovanja, roditeljstva, religije, ekonomije i zakona iznevjeravali čudesne mogućnosti ljudskog života. Može biti stoga jer se bojimo raspadanja naših svjetonazora koje je nužna posljedica pomaka u paradigmi.

Čovjek se nije smekšao; uskoro je ustao i otišao. No nekoliko ljudi mi je kasnije reklo da je to bi najsnažniji trenutak popodneva. Tko zna, možda iskustvo prihvaćanja, a ne poniženja, pridonese dodatnu perolaku mrvu ljubavi inventaru iskustava tog čovjeka.

Najbolja pobjeda je ona, kaže Sun Tzu, u kojoj gubitnici ne shvaćaju da su izgubili. U staroj priči mi svladavamo zlo i naše neprijatelje ostavljamo u prašini da cvile i škrguću zubima. Više ne. Svi se pridružuju ovoj vožnji. U novoj priči, mi razumijemo da svatko tko je ostavljen osiromašuje odredište. Mi svako ljudsko biće vidimo kao posjednika jedinstvenog pogleda na svijet. Pitamo se, “Koja je to istina koju je ovaj čovjek u stanju vidjeti iz svoje perspektive, a koja je nevidljiva iz moje?” Mi znamo da tu mora nešto biti; da uistinu svatko od nas zauzima različito mjesto u matrici svih bića upravo zato da pridonese jedinstveno iskustvo našem totalitetu koji se razvija.

Ne znam je li Panchov susret s policajcem direktno promijenio čovjekov život. No znam da svako iskustvo ljubavi, kao i svako iskustvo mržnje, ostaje upisano u našoj nutrini. Svako iskustvo ljubavi gurka nas prema Priči o Međupovezanosti jer se ono upravo uklapa u tu priču i opire se logici Odvojenosti.

Mislim da ove priče jasno govore da djelovanje iz međupovezanosti nije izjednačeno s tim da budemo pasivni poput otirača ili dozvolimo da se dogodi nasilje. To sigurno nije isto kao ignoriranje onoga što se zbiva u svijetu. Ponekad dobivam kritike upravo suprotne od one da sam naivan, poput “Charles, zar ne razumiješ? Sve je to dobro. Mi smo svi jedno. Sve te “loše” stvari događaju se radi našeg odrastanja. Hajde da se usredotočimo na naše blagoslove i okanimo se negativnosti. Ti kritiziraš tehnologiju, ali pogledaj – Internet mi omogućava da kontaktiram sa svojim sinom u Kini. Sve se odvija savršeno.” Ne slažem se s tim stavom, ili prije, mislim da on predstavlja samo djelomično razumijevanje metafizičkog principa. Stavljajući ružičaste naočale u voljnom ignoriranju boli i ružnoće u svijetu isto je kao popločiti odlagalište toksičnog otpada i nadati se da će ono nestati. “Sve je to dobro” je na neki način istina – ali to uključuje našu percepciju da je nešto užasno krivo. Upravo je ta percepcija i vatra, koju ona u nama nadahnjuje da bi stvorili ljepši svijet, ono što čini  da “Sve je to dobro” postane istina. Savršenstvo onoga što se razvija obuhvaća nesavršenstvo. Otpor prema “negativnosti” i sam je vrsta negativnosti, po tome što potvrđuje da su sumnja, strah itd. uistinu negativni. No oni imaju važnu ulogu, baš kao i sve ostalo. Osporavati to, osporavati naš strah i bol zapravo bi značilo ignorirati mračnu stranu. Djelovanje iz međupovezanosti ne osporava ni jednu jedinu činjenicu ili iskustvo koje nam je poklonjeno. Ono zapravo zahtijeva odbacivanje uobičajenih interpretacija tih iskustava. To može biti teško zato jer te interpretacije nisu samo kulturološki utvrđene na način istovremeno suptilan i snažan, one su također neka vrsta pokrivača za duboke rane odvojenosti koje nosi većina nas.

Dozvolite da ponovim. Mržnja i Priča o Zlu pokrivač su za ranu Odvojenosti. Mi moramo skinuti taj pokrivač i pokloniti pažnju rani da bi ona mogla zacijeliti. U protivnom i sami ćemo i dalje djelovati iz Odvojenosti i nehotice ćemo je stvarati još više kroz sve što radimo. Opet, možete li buljiti u ponor koji otvaraju užasna nedjela i ne baciti se u mržnju? Možete li podnijeti duboku, otvorenu, bolnu ranu koju te priče otkrivaju? Možete li pustiti da boli, i pustiti da boli, i znati da ćete usvajajući to ranjavanje djelovati s mudrošću, jasnoćom i učinkovitošću koji daleko nadilaze poražavanje neprijatelja?

Upravo sam želio reći da je djelovanje iz međupovezanosti daleko od kukavičke kapitulacije pred zlom jer zahtijeva priličnu hrabrost. No onda sam shvatio da se, sročeno na taj način, to veže na način razmišljanja u odvojenosti. To bi podrazumijevalo da onima koji to ne rade nedostaje hrabrosti i da biste više pažnje trebali pokloniti hrabrosti kako biste djelovali iz ljubavi. Ustvari, dešava se to da naša uronjenost u Priču o međupovezanosti generira hrabrost.

Doduše, mogu postojati situacije u kojima su nenasilna sredstva dovoljna, no naviknuti, kao što već jesmo, na koncept zla, paradigmu sile i naviku drugosti, mi smo skloni skoro svaku situaciju uključiti u tu kategoriju. Nasilje može biti vrlo suptilno, zavijeno u koncepte poput “pozvati na odgovornost”, što je obično šifra za sramoćenje, ponižavanje i odmazdu. Rijetko imamo mašte, hrabrosti ili umijeća da djelujemo iz svjesnog razumijevanja ljudskosti agresora ili nezahvalnika, ili budale. To što uopće postoje riječi poput nezahvalnik, budala, idiot, lažov, čudak, apologet, imperijalist, rasist i tako dalje, već nas uvlači u dispozicionističko vjerovanje da ljudi jesu takvi. Odvojenost je ugrađena u sam naš jezik. Možete li sada vidjeti dubinu revolucije ljudskog bivanja koju poduzimamo? Možete li vidjeti kako nas snažno uvjetuje naš kontekst da zlo u svijetu vidimo kao činjenicu?

Čak i ako čitatelj nije uvjeren da postoji tako nešto kao elementarno, esencijalno zlo, trebalo bi bar biti jasno da je ono što pripisujemo zlu zapravo posljedica situacije. Čak i ako čitatelj i dalje misli da postoji “diskontinuitet koji dijeli običnog manjkavog čovjeka od istinskog zla,” jasno je da mi često kategoriziramo ono prvo kao ono zadnje. To je izuzetno važno zato jer dok zlo može biti svladano samo nadmoćnom silom, sve drugo se može promijeniti promjenom situacije, ukupnom sumom unutarnjih i vanjskih prilika. Velikim dijelom te prilike se sastoje od mnogostrukih naslaga priče, sve dolje do naše osobne i kulturalne Priče o Sebi.

To je razina na kojoj moramo raditi ako želimo stvoriti drugačiju vrstu društva. Mi moramo postati pripovjedači novog svijeta. Mi priču ne pričamo samo riječima već i akcijama koje izviru iz te priče. Svaka takva akcija pokazuje svima onima koji joj svjedoče da tamo vani postoji drugi svijet, drugi način shvaćanja i bivanja i da vi niste ludi zato što mislite da on postoji.

Svaki čin plemenitosti poziv je na plemenitost. Svaki čin hrabrosti poziv je na hrabrost. Svaki čin nesebičnosti poziv je na nesebičnost. Svaki čin iscjeljivanja poziv je na iscjeljivanje. Siguran sam da ste svjedočeći tim djelima osjetili taj poziv.

Jednom sam pročitao priču o željezničkoj nesreći u Peruu. Putnici i turisti zapeli su u planinskom području, zimi, bez hrane i grijanja. Mnogi su mogli umrijeti te noći da nije bilo lokalnih seljaka koji su došli s hranom i dekama da ih ugriju. To su bili siromašni seljaci i donijeli su svoje jedine deke.

Sjećam se kada sam čitao tu priču kako mi se učinila beznačajna moja nesigurnost, kako škrto moje srce i kako sićušna moja plemenitost. Osjetio sam neku vrstu otvaranja. Ako ti obični seljaci daju svoje zadnje deke tada ni ja sigurno ne moram biti toliko zabrinut za svoju financijsku budućnost. Ja mogu davati. To će biti u redu.

Jedan način da se interpretira ova priča je zaključiti da su očigledno ovi naoko obični seljaci mnogo bogatiji od mene. Pokušajmo s novom definicijom bogatstva: “lakoća i sloboda da se bude plemenit.” Možda ovi seljaci imaju nešto što mi, u potrazi za novcem i njegovom iluzornom sigurnošću, želimo postići. Jedan razlog jest što su oni u zajednici i znaju da će se o njima pobrinuti oni oko njih. To nije istina u ekonomiji novca kao što je naša. Drugo, oni imaju duboku povezanost sa zemljom i osjećaj pripadanja. Kroz svoje međusobne odnose oni znaju tko su. To je vrsta bogatstva koje nikakva količina novca ne može nadomjestiti. Mi moderni isključeni ljudi moramo mnogo toga iznova izgraditi. Ljudi poput tih seljaka, i bilo koga tko živi u međupovezanosti, podsjećaju nas na naše potencijalno bogatstvo i temeljnu istinu međupovezanosti. Njihova plemenitost nas obogaćuje samim time što smo joj svjedoci.

Svi smo mi u nekom trenutku imali sreću da budemo svjedoci plemenitosti i da osjetimo kako nas ona otvara. Unatoč tome, ako ste vi kao i ja, tada i vi također u sebi čujete glas koji kaže, “Ali što ako to nije u redu? Što ako dam i samo budem iskorišten? Što ako dam i ništa mi ne ostane, i nitko se za mene ne pobrine?” Ispod ovih tugaljivih pitanja još je jedno, čak i dublje: “Što ako sam sam u svemiru?” To je primarni strah odvojenog sebstva. Po svojoj logici davanje je suludo. Ako smo ja i svijet jedno, onda ono što radim svijetu, radim sebi – plemenitost je prirodna. No, ako sam odvojen od svijeta, nema garancije da će mi se vratiti išta od onog što radim. Ja to moram izvesti, ja moram konstruirati aveniju povratka, neko osiguranje. Ako dajem, onda to moram uravnotežiti nekim oblikom utjecaja na primatelja, pravnim ili emocionalnim, kako bih osigurao da će mi to biti uzvraćeno. Najmanje što mogu je pobrinuti se da drugi ljudi vide moju plemenitost tako da budu zadivljeni i ja dobijem priznanje društva. Prepoznajete da je ovakav način razmišljanja u suprotnosti s duhom darivanja.

Pitanja poput “Što ako se nitko ne pobrine za mene? Što ako to nije u redu? Što ako sam sam u svemiru?” također leže u podlozi brige da filozofija jedinstva ili međupovezanosti zanemaruje “mračnu stranu”. Kada me netko pokušava navesti da priznam postojanje zla, on govori iz nečeg bolnog. Ja to dobro znam jer to je i u meni. To je osjećaj ogorčenja, frustracije i bespomoćnosti. Tamo vani postoji jedan neumoljivi, zlonamjerni Drugi, utkan u cjelokupni svemir, koji čini da uvijek izgleda pomalo glupo da se vjeruje, glupo da se daje, i nikad potpuno sigurno da se voli. Naravno, mi živimo u svijetu gdje je to često bilo naše iskustvo. Nije čudo da to onda uzimamo kao fundamentalni atribut stvarnosti, a svako osporavanje toga smatramo opasno naivnim. Ali ono što se ustvari događa jest da mi naše iskustvo projiciramo na stvarnost i tada ga, ovisno o projekciji koju vidimo, još više utjelovljujemo djelujući u okviru njegove logike.

Zlo nije samo odgovor na percepciju odvojenosti, ono je također njen proizvod. Kako se mi odnosimo prema tom neumoljivom, zlonamjernom Zlu? Budući da je sila jedini jezik koji ono razumije, mi smo primorani da mu se pridružimo u sili; kao u Orwellovom dijalogu koji sam ranije citirao, i mi postajemo zli. Ljudska su bića tisućama godina činila užase u ime pobjede nad zlom. Identitet zla se stalno mijenja – turci! nevjernici! bankari! francuzi! židovi! buržoazija! teroristi! –  ali misaoni sklop ostaje isti. Kao i rješenje: sila. Kao i rezultat: više zla. Moramo li se zauvijek boriti sa slikom naše vlastite obmane? Rezultate vidimo diljem našeg povrijeđenog planeta. Izreka kaže, “Najjače oruđe đavla je vjerovanje da đavo ne postoji.” Možda je suprotno istina: “Najjače oruđe Zla je ideja da Zlo postoji.”

Treba malo vremena da se shvati suptilnost tog paradoksa. On ne kaže, “Zlo ne postoji.” On ustvari kaže da je zlo priča. Znači li to da ono nije stvarno? Ne. Zlo je jednako stvarno kao krivolovac koji slonu skida kljove, Monsanto koji reklamira GMO sjeme indijskim seljacima, vlada koja naređuje napade bespilotnim letjelicama na pogrebne povorke. To je samo vrh ledenjaka, sićušna podrhtavanja usred grčeva koji uništavaju našu planetu.

Zlo je stvarno – ne manje stvarno od bilo koje druge priče. Koje su to druge priče? Amerika je priča, novac je priča, čak i sebstvo je priča. Što bi moglo biti stvarnije od nas samih? Ipak, čak i sebstvo bi se moglo shvatiti kao iluzoran konstrukt kada, božjom milošću ili praksom, bivamo oslobođeni od njegove priče. Poanta nije u tome da bismo zlo trebali tretirati kao nestvarno. Poanta je u tome da mu moramo pristupati na razini priče, a ne prihvaćati njegove vlastite nevidljive premise i logiku. Ako radimo ovo posljednje, mi postajemo njegovo stvorenje. Ako mu pristupamo na razini priče i uz pomoć riječi i djela dekonstruiramo mitologiju u kojoj ono živi, tada pobjeđujemo bez poražavanja. Sljedeća poglavlja detaljnije se bave radom na razini priče – rušenje stare i kazivanje nove.

Razmatrali smo brojne paradokse: da “Sve je to dobro” proizlazi iz razumijevanja kako je sve užasno loše; da je đavolovo najjače oružje sama ideja da Đavo postoji; da zlo dolazi iz percepcije zla. Kako bih povezao preostale nepovezane niti u ontologiji zla o kojoj se govori u ovom poglavlju, bojim se da ću morati pridodati još jedan paradoks. Nije samo zlo koje je istovremeno stvarno i priča; i “stvarno” je također istovremeno stvarno i priča. Naša upotreba riječi stvarno sadrži u sebi pretpostavke jednog objektivnog univerzuma koji je, kao što smo vidjeli u poglavlju “Znanost”, vrlo upitan. Mi čak ne možemo reći, “Stvarnost nije stvarna,” jer se na taj način u to potkrada jedna objektivna pozadina u kojoj stvarnost ili je, ili nije, stvarna. Mogao bih upitati, “Što ako je stvarnost stvarna za vas, a nije za mene?” no već će i riječ “je” prokrijumčariti unutra istu stvar.  Unatoč tome želio bih da na trenutak odbacite svoju naviku objektivizma i razmotrite da li bi to možda bilo moguće da zlo postoji u Priči o Odvojenosti, a ne postoji u Priči o Međuovisnosti. Ne mislim reći da ga jedna priča podržava, a druga ne. Želim reći da prijelazom iz jedne priče u drugu mi prelazimo iz jedne realnosti u drugu. Kako radimo taj prijelaz? O tome govori cijela ova knjiga.

Sumnja u apsolutnu diobu između subjekta i objekta navodi nas da razmislimo o tome što to iskustvo zla otkriva u nama, kao i o tome koje je to naše stanje koje nas mami da vjerujemo ili ne vjerujemo u apsolutno zlo. Jeste li se ikada osobno susreli s neumoljivom, zlonamjernom snagom, bilo u ljudskom obliku ili u nekom izmijenjenom stanju svijesti? Ako jeste, onda poznajete onaj silno intenzivan osjećaj nemoćne srdžbe, boli i straha koje izaziva takvo iskustvo. Ulazimo u arhetip Žrtve, bespomoćni, potpuno prepušteni na milost nemilosrdne sile. Sve dok se ne doživi takvo iskustvo nemoguće je uvidjeti da takvo stanje postoji latentno u svakome od nas. To iskustvo je sredstvo samo-otkrivanja, koje nas prenosi u vrlo mračan, nepristupačan kutak bića. Kao takav on je vrsta lijeka, vrlo oštrog lijeka doduše, no možda nužnog da na javu iznese svijest o prvobitnoj rani, a time i potrebu za njenim iscjeljivanjem. Volio bih znati što imaju zajedničko ljudi koji su bili žrtve psihopata ili nekih drugih zlonamjernih sila. Jesu li oni samo slučajne žrtve, ili postoji nešto u njima što privlači takvo iskustvo?

Oni koji rade ono što nazivaju šamanski posao mogli bi postaviti isto pitanje o “entitetima” koji se vežu za ljude. Jesu li te samovoljne, grabežljive sile poput bezličnih sila prirode koje pogađaju zlosretne? Ili postoji neka energetska rupa, nedostajući dio, rana koja je savršeni komplement konfiguracije entiteta koji se veže? U tom slučaju entitet možda radi uslugu, stapajući se s domaćinom u simbiotsku cjelinu. Mogli bi se upitati je li uopće entitet uistinu odvojeni entitet, ili je to možda jedan neintegrirani dio psihe? Ima li uopće sadržajne razlike između te dvije kategorije? Što je uostalom sebstvo? Ako smo mi međupovezana bića – ukupna suma naših odnosa – onda je vrlo problematično postojanje tuđinca,  “zla” u vidu drugog.

Ideja da je zlo dio šireg alkemijskog poigravanja silno komplicira uobičajeni narativ o borbi na strani dobra da bi se pobijedilo zlo. Umjesto toga mogli bismo zlo koje susrećemo gledati kao eksternaliziranu sliku nečega što je skriveno unutar nas samih. Nasuprot tome, koncept apsolutnog nemilosrdnog zla tijesno se podudara s bezličnim nemilosrdnim silama Newtonovog univerzuma u kojem nas razaranja pogađaju nasumce. Također se podudara s okrutnim natjecateljskim genima – kontroliranim robotima darvinističke prirodne selekcije. Obje ove stvari ključni su stupovi stare priče. Nije li onda logično da je i zlo jedan od njih?

Snovi, psihodelična iskustva, a i nekoliko njih pri punoj svijesti pokazali su mi da svaki puta kada ulazim u sukob s nekom zlonamjernom silom, postoji nešto u meni što je dopunjuje. U slučaju stvarnih ljudskih bića bio sam razapet između dva smjera: prema interpretaciji druge osobe u kojoj je on ili ona u potpunosti zla, i interpretacije u kojoj njegovo ili njeno užasno ponašanje ima nevinije objašnjenje ili možda neko objašnjenje koje obuhvaća moju vlastitu krivicu. Unatoč mom velikom trudu to nikada nije bilo moguće sa sigurnošću znati. Nije bila u pitanju samo intelektualna znatiželja. Poduzimam li preventivne mjere? Tretiram li osobu kao neumoljivog neprijatelja? Interpretiram li naizgled pomirljive kretnje kao običan trik? Da li moj osjećaj podijeljene odgovornosti daje prednost krivcu, što bi povlačilo da bih trebao odabrati zaštitni stav pravednika? Kako da budem siguran?

Odgovori na ova pitanja od ogromne su planetarne važnosti, jer to su ista ona pitanja na koja moraju odgovarati palestinci i izraelci, suniti i šiiti, hindusi i muslimani, kako bi odlučili između rata i mira. Ja sam ustanovio da je obično nemoguće naći neosporive dokaze koji mogu odlučiti o ovim pitanjima, jer nema neke objektivne činjenice s tim u vezi koja bi se mogla sa sigurnošću utvrditi. Zapravo, često izgleda da koji god odgovor odabrali on postaje istina. Prije nego što je izbor napravljen kao da se krivac nalazi u kvantnoj superpoziciji stanja. Svaka priča koju razmatramo nosi neku ulogu za drugu osobu. Odabirom priče mi biramo njenu ulogu.

Evo još nekih komplikacija. Kao prvo, što sa situacijama u kojima je naivno i kontraproduktivno omogućavati nasilniku da se i dalje koristi povlasticom sumnje, kao u situacijama kućnog zlostavljanja ili kada se radi o ovisnicima? Drugo, što je sa situacijama u kojima druga strana ne prihvaća poziv u mirotvornu ulogu – što ako odbija pridružiti se Priči o međuovisnosti? Treće, u redu je da kažemo da ljudi s određenim psihologijama privlače iskustva proganjanja i zlostavljanja i da je susret sa zlom dio razvojnog procesa, ali izgleda stvarno bešćutno i arogantno govoriti to za malu djecu koju zlostavljaju njihovi roditelji, ili cijele populacije izložene genocidu.

Ovo spominjem najviše zato da bih čitatelja uvjerio da nisam previdio očito. Ja na ovim stranicama neću pokušati da dam cjelovit odgovor na ove i druge teme; samo ću ukazati na koji način bi im se moglo pristupiti, a ostalo ću ostaviti čitatelju. Prvo, važno je razlikovati između odbijanja priče “on je zao” i prihvaćanja priče druge osobe. Ovdje ne govorim o predaji. Sigurno je moguće stajati u Priči o međuovisnosti te s puno ljubavi i suosjećanja odbiti da alkoholičaru posudite svoj auto, ili spriječiti nasilnika koji tuče ženu da to ponovo učini.

Što se tiče druge točke, svakako je moguće da će druga strana odbiti da uđe u novu priču čak i ako je pozivate uporno poput Gandhija. U tom će se slučaju pojaviti druge okolnosti koje će ih izbaciti iz vašeg svijeta. Tko se mača laća od mača i pogiba, a mi ne bi trebali na sebe preuzeti da budemo ubojica. Lao Tzu upozorava, “Uvijek postoje krvnici. Ako preuzmete njihovu funkciju – to je kao da pokušavate zamijeniti majstora drvodjelju – vjerojatno ćete si prerezati ruku.” A Biblija kaže, “Osveta je moja, veli Gospodin” (tj. osveta nije tvoja, samo Božja).

I opet, ja ne kažem da nikada nije vrijeme za borbu. Sve stvari na ovom svijetu imaju svoje mjesto: srndać se bori protiv vuka i ponekad se izvuče. Stvar je u tome da zbog naše ideologije mi mentalitet sukobljavanja, borbe i ratovanja primjenjujemo puno šire od njegove prave domene. Neću pokušavati da ocrtam principe po kojima se određuje “opravdanost” sukobljavanja; odlučivanje ovisno o principu dio je stare priče, a osim toga, principe je lako iskriviti u opravdanja za skoro svako nedjelo. Samo ću reći da, ako je sukobljavanje popraćeno mržnjom ili samosažaljenjem onda je vjerojatno izvan svoje prave domene.

Treća točka otvara drevno teološko pitanje o svrsi zla i patnje u svijetu. Zašto nevini pate? Ovdje je odlomak iz dugačke diskusije o ovom pitanju u poglavlju “Veličanje i iskupljenje” iz knjige Uspon čovječanstva (The Ascent of Humanity). Cijelo poglavlje (i cijelu knjigu) možete čitati online.

Mi o nesreći često mislimo kao o nekoj vrsti kazne za prošla zla, tema koja se provlači kroz religijsku misao Istoka i Zapada. Na Istoku je to ideja da sadašnja patnja predstavlja negativnu karmu nastalu zbog prošlih zlodjela; na Zapadu imamo sliku boga Jahve koji udara po Sodomi i Gomori zbog njihovih grijeha prijeteći Ninivi zbog njihove “pokvarenosti”. Međutim, bjelodana činjenica da su često nevini oni koji najviše pate, zahtijeva razne vrste teoloških akrobacija, od prošlih života do Prvobitnog grijeha, od reinkarnacije do Raja i Pakla. Kako drugačije objasniti ljupke, nevine bebe na dječjem odjelu za rak? Ako ne pribjegnemo slijepoj, bešćutnoj, besciljnoj slučajnosti, tada trebamo drugo objašnjenje za nevinost naših žrtava. Možda su one velike duše koje utažuju ogromnu potrebu za nevinim žrtvama koje su djelo naše civilizacije. “Ja ću ići,” kažu one. “Ja sam dovoljno velik. Spreman sam za to iskustvo.”

Čovječanstvo je na putu Odvojenosti tisućama godina, i svaku pukotinu tog teritorija treba istražiti. Zločinci i žrtve svih onih koje nazivamo zlim istražili su najdalje dosege Odvojenosti. Čak bi se zlo moglo definirati kao odvojenost: potpuno odvajanje (othering) od druge osobe, nacije ili prirode, kao i prirodna posljedica toga što smo bačeni u tuđi svemir odvojen od nas samih. Prisjetite se vježbe na radionici: “Želio sam nešto ubiti.” Značajno je da je etiketa “zlo” i sama duboki oblik izdvajanja drugih (othering). To je još jedan način da se vidi da je koncept zla dio i paket fenomena zla.

Srećom, istraživanjem krajnosti teritorija Odvojenosti sada imamo mogućnost krenuti na put povratka. Ako je zlo dio vaše Priče o Svijetu, bilo kroz direktno iskustvo ili kao fundamentalna ontološka kategorija, možda biste željeli istražiti kako vam služi ta priča i koja je to povreda koja vas uvlači u nju. Zbog toga jer, ponavljam, dokazi i logika neće razriješiti pitanje da li je zlo stvarno. Ja sam iznio opširne argumente crpeći iz situacijske psihologije, psihopatologije, metafizike i brojnih anegdota, ali svaki od njih se može pobiti, a ja bih mogao pobijati pobijanja ad infinitum. Kako ćete odabrati svoju priču? Kako ćete utjecati na to kako drugi biraju svoju? Ostavljam vas s pričom Christiana Bethelsona kao konačnim primjerom otkupljenja od zla i kidanja priča.

Moja prijateljica Cynthia Jurs upoznala je Christiana Bethelsona dok je bila na mirotvornom radu u Liberiji u kojoj je bjesnio užasan građanski rat 1990. godine. Bethelson, vođa pobunjenika pod ratnim imenom General Leopard, bio je ozloglašen u miljeu masakra, djece ratnika i mučenja. Ako je ikoje ljudsko biće zlo onda je to bio on: bio je, prema vlastitim riječima, čovjek “bez savjesti”. Na kraju je rat završio, a s njim i Bethelsonova sredstva za život: on nije imao drugih vještina osim ubijanja. Odlučio je otići u najbliži rat, u Obalu slonove kosti, gdje bi moglo biti potrebe za njegovim jezivim uslugama. Putem se njegov automobil zaglavio u blatu. Tko bi očekivao da će se na istom dijelu puta, u isto vrijeme, drugi auto zaglaviti u blatu i da će u tom autu biti članovi mirovne grupe zvane Svakodnevni Gandiji (Everyday Gandhies)? Zaintrigiran njihovim razgovorom on se predstavio kao bivši pobunjenički general. Mislio je da će ga oni napasti, možda čak i fizički, no na njegovo zaprepaštenje grupa se okupila oko njega, zagrlila ga i rekla mu da ga vole. Odlučio je da im se pridruži i svoj život posveti miru.

Hajde da i mi ustrajemo u težnji za jednakim čudima širom planete. Hajde da prihvatimo poziv u viši smisao mogućeg, koji nam ona nude.

Napomene:

8. Za podrobniji opis ovog događaja vidi časopis Parabola, “Ako želiš biti pobunjenik, budi ljubazan ” (“If You Want to Be a Rebel, Be Kind”)
9. Pancho želi da pojasnim da se ručak na kraju nikada nije dogodio.
10. Moram spomenuti da je taj odlomak krajnje dvosmislen. Mnogi prevoditelji su odlučili da  “podcjenjivanje neprijatelja” prevedu na konvencionalan način. Mitchell je, oslanjajući se na suptilno, intuitivno i po mom mišljenju, točno razumijevanje smisla teksta, dodao rečenicu s pojašnjenjem da podcijeniti znači misliti da je vaš neprijatelj zao. Te rečenice nema u originalu, ali je uključena u sljedećem retku koji kaže da kada se sukobe armije, pobjeđuje ona koja ima sućuti i empatije.
11. Neki se zato zauzimaju za ukidanje svih ponižavajućih etiketa iz govora. Ako zamijenimo riječ “narcis” s “osoba s narcisoidnim tendencijama” i riječ “ovisnik” s “osoba s ovisnošću” i “lažljivac” s “osoba s navikom nepoštenja”, misle oni, mogli bismo putem načina korištenja jezika braniti dignitet svih ljudi, razdvajajući ponašanje od same osobe. Čak i riječ “heroj”, kažu oni, trebalo bi zamijeniti s “osoba s herojskim postignućima” kako se ne bi podrazumijevalo da su oni koji nisu tako etiketirani, kukavice. Mene ponekad ljute borci za lingvističku korektnost – oprostite, mislim ljudi koji imaju borilačke tendencije – iz nekoliko razloga. Prvo, time se ugađa mentalitetu žrtve i ohrabruje nas da budemo lako uvredljivi. Drugo, vrlo brzo novi termini preuzimaju stari pogrdni ili omalovažavajući smisao, što se vidi na primjeru evolucije od riječi moron u riječ retardirani, u mentalno oštećen, u mentalno onesposobljen ili bilo koji drugi način izražavanja. Ljudi mogu zlobne namjere zaodjenuti u sve prave riječi. Na dubljoj razini, mi možemo govoriti sve ispravne stvari ne čineći ništa.