Onaj koji se predugo bori protiv zmajeva i sam postaje zmaj: i ako ti predugo zuriš u ponor, ponor će zuriti u tebe.

—Nietzsche

Humanizirati protivnika moglo bi biti izazovno za saveznike koji još uvijek nastanjuju Priču o Mržnji. Oni bi mogli novi stav interpretirati kao mekoću i izdaju. “Kako možete opravdavati te ljude?”

Moj prijatelj vojni veteran posvećen miru ispričao mi je priču o svom prijatelju koji je imao priliku služiti kao osobni šef kuhinje nikom drugom do Dicku Cheneyu čovjeku kojeg milijuni liberala drže za grozno ljudsko biće, bezdušnog, dvoličnog, licemjernog ratnog huškača. Očekujući potvrdu takvog stava moj prijatelj je upitao tog svog prijatelja kako je bilo raditi za Cheneya. “Prekrasno,” odgovorio je ovaj. “Po tome kako netko tretira osoblje možeš mnogo reći o njegovom karakteru, a on se prema meni uvijek ponašao s toplinom, uvažavanjem i poštovanjem iako sam bio samo kuhar.”

Ovo nije odobravanje političkih stavova ili ponašanja Dicka Cheneya. Ovdje je poanta da savršeno pristojno ljudsko biće koje u duši njeguje iste osnovne motivacije i strahove kao i svako drugo ljudsko biće, može činiti grozne stvari u jednom kontekstu i divne stvari u drugom.

Greška pripisivanja lošeg ponašanja osobnoj zloći ima zrcalnu sliku koja rezultira nekom vrstom izdaje. To je kad se misli da zbog toga što su Cheney ili možda neki korporacijski menadžer prijateljski, inteligentni ljudi tada ni njihovi stavovi sigurno ne mogu biti pogrešni. To vodi do pojave “Environmentalizma obilaznice” (Beltway environmentalism) – odnosi se na one koji su toliko dugo i usko surađivali s ljudima u biznisu i vladi iz Washingtona D.C. da su upili puno od njihovog svjetonazora i, što je još podmuklije, njihov jednodušni stav o tome što je moguće, praktično i legitimno. Izazov je ostati vjeran onomu čemu služimo bez klevetanja onih koji tome ne služe.

Ne bi li bilo lijepo da je problem uistinu u pohlepi i pokvarenosti pojedinih kukavičkih tirana koje drže uzde moći? Tada bi rješenje bilo tako jednostavno – naprosto maknuti te ljude s vlasti, izribati svijet od zla. No to je samo još više istog rata protiv zla koji je s nama još od kada su prve ratarske civilizacije izmislile koncept zla od kojeg je sve počelo. Više istoga samo će donijeti još više istoga. Doista je došlo vrijeme za dublju vrstu revolucije.

Aktivistica tranzicije Marie Goodwin komentira, “Rješenje po kojem će iskorjenjivanjem ‘zla’ biti riješeni svjetski problemi izgleda tako neodoljivo, zadatak koji je rješiv u našoj sadašnjoj paradigmi. To je razlog da ga branimo po svaku cijenu. Ja mislim da ljudi u današnje vrijeme postaju stvarno preplavljeni baražnom vatrom loših vijesti i priča o katastrofama koje se sve (tako nam je rečeno) mogu riješiti pobjedom, uglavnom silom, u bitci dobra i zla.”

To je ohrabrujuće jer mnogo problema svodi na jedan problem i čini svijet smislenim na način koji ne dovodi u pitanje našu dublju mitologiju.

Na jedan izopačen način, odbijajući da mrzimo mi vršimo neku vrstu izdaje. Mi izdajemo mržnju samu; mi izdajemo Priču o Svijetu koja suprotstavlja dobro zlu. Radeći tako mi izazivamo prezir i bijes prijašnjih saveznika koji nam se rugaju da smo meki i naivni što mislimo da se njihovi protivnici mogu tretirati bilo kako drugačije doli kao neumoljivi neprijatelji.

Sjećam se kolumne sjajnog i oštrog ljevičara Alexandera Cockburna u kojoj se prisjetio formativnog iskustva tijekom svog školovanja za političkog novinara. Izdavač ga je upitao, “Je li tvoja mržnja čista?” refren koji je Cockburn ponavljao mnogim pripravnicima. Cockburnov svijet bio je svijet licemjera i snobova, korupcije i pohlepe, debelokožnih lažova i svjesno okrutnih vođa kao i ulizica i varalica koji su ih podržavali. Moram priznati grešnu nasladu s kojom sam uživao u duhovitosti i otrovu s kojima je otpremao svoje protivnike, ali bio sam također svjestan psihološkog pritiska – odvojeno od dokaza i zaključaka koje je iznosio – da se složim s njegovim svjetonazorom kako ne bih bio ubrojen među budale i apologete koje je tako pakosno roštiljao.

S istom revnošću iako možda manje taktičnosti učeni ljudi s desna čine istu stvar kao Alexander Cockburn. Ispod kaše mišljenja prevladava isti način razmišljanja. Iako napade ad hominem prepoznajemo kao nepravedne i irelevantne, zbog dispozicionizma koji prožima naša vjerovanja, bespomoćni smo da odolimo da ih ne započinjemo. Taj-i-taj se ne slaže sa mnom jer je loša osoba. Riječ “loša” mogli bismo zamijeniti različitim pridjevima no osuđivanje je opipljivo. Ja sam odustao od čitanja komentara na moje članke zbog osobnog vrijeđanja kroz koje sam morao s mukom prolaziti. Komentatori su mi imputirali sve vrste intelektualnih i moralnih nedostataka. Ja sam naivan. Ja sam narcisoidni neostvareni hipik koji nikada nije imao nikakvih pravih iskustava. Ja sam smo još jedan arogantni bijeli muškarac koji prisvaja pozornicu. Ja sam u svojoj diskusiji previdio trivijalni logički tijek. Trebao bih naći pravi posao. A sa druge strane, pristalice projiciraju na mene razne svetačke kvalitete koji očito ne posjedujem, bar ne u većoj mjeri od drugih.

To godi. Problem je samo što kad ste jednom na postolju postoji samo jedno mjesto kuda se može poslije toga. Najmanji prekršaj na mojoj Facebook stranici izaziva oštre kritike. Postavio sam sliku svoga sina s njegovom maturalnom pratiljom i bio kritiziran zbog objektificiranja žena (zato jer sam je nazvao “maturalna pratilja”). Stavio sam sliku svog malog sina kako mi spava u krilu dok ja pišem, i bio kritiziran što ga izlažem elektromagnetskom  zračenju i ne poklanjam mu empatičnu pažnju. Ja se ne želim ovdje braniti – ta kritika je donekle opravdana. Ono što je značajno jest da kritičari ponekad kažu, “Ja sad moram preispitati tvoju poruku” ili “Više ne mogu čiste savjesti podržavati tvoj rad.” To je alarmantno: ja sigurno ne želim da nečije prihvaćanje, recimo, postavki u Svetoj ekonomiji, ovisi o mojoj osobnoj moralnoj čistoći. Ako čitate ovu knjigu jer imate dojam da sam ja neka vrsta sveca, možete je mirno odmah odložiti da ne bi jednoga dana na Facebooku otkrili da nisam ništa bolji od bilo kojeg drugog ljudskog bića, osjećali se iznevjereni i odbacili moju poruku smatrajući je buncanjem licemjera. Ja se nadam da ćete ove ideje uzeti u obzir zbog njihove vlastite vrijednosti, a ne zbog moje.

Napadi ad hominem imaju za cilj diskreditirati poruku diskreditirajući glasnika – taktika koja se oslanja na dispozicionistički stav da ljudi govore loše stvari zato jer su loši: ako možemo pokazati da su oni loši ljudi, onda i ono što oni govore mora biti loše. Situacionista zna da je ovaj stav pogrešan i da će taktike koje iz njega proizlaze vjerojatno biti kontraproduktivne. Da, mi moramo i dalje razotkrivati povijesne istine i postupke svijeta, no ako želimo da se te istine čuju onda ne smijemo te javne osude obavijati velom krivnje. Logika kontrole nam govori da posramljivanjem počinitelja mi ih možemo mijenjati, no ustvari samo ih guramo dublje u njihovu priču. Kada sam napadnut, tražim saveznike koji će me obraniti. “Ne, borci za zaštitu okoliša su ti koji se trebaju sramiti, a ne ti!” I tako se vrtimo dalje na vrtuljku krivnje.

Kada uvodimo retoričke ukrase poput “Krivica leži na bogatim i moćnim bankarima koji nimalo ne mare za patnju običnog čovjeka ili degradaciju okoliša,” tada postajemo smiješni i samim bankarima koji, kao i većina ljudskih bića, zapravo ne mare za svoju bližnje na planeti. Ako ih želimo doseći, naša artikulacija problema mora izbjegavati da im pripisuje osobnu zloću dok je istovremeno beskompromisna u opisivanje dinamike problema. Ja ne mogu ponuditi formulu za to. Prave riječi i strategije prirodno dolaze iz suosjećanja: iz razumijevanja da bankari ili bilo tko drugi, rade ono što bih i ja radio da sam u njihovoj koži. Drugim riječima, suosjećajne – i učinkovite – riječi proizlaze iz dubokog osjećanja spoznaje naše zajedničke ljudskosti. A to je moguće samo do one mjere do koje to isto primjenjujemo na sebi. Uistinu, da bi se bilo učinkovit aktivista potreban je ekvivalentan unutarnji aktivizam.

Kada mi sami stojimo u drugačijoj priči od okrivljavanja i mržnje, tada postajemo sposobni i druge istjerati sa tog mjesta. Naša mirna srca mijenjaju situaciju, narušavajući priču u kojoj mržnja dolazi prirodno i nudeći jedno iskustvo koje sugerira novu.

Čekajte. Možda ja ovo govorim samo zato što sam naivan. Možda me je moj nježni, razmaženi odgoj oslijepio za stvarnost zla i potrebu da se silom borim protiv njega. Svakako je istina da nisam iz prve ruke iskusio najgore što ljudska bića mogu činiti jedno drugom. Ali dozvolite mi da vam ponudim priču južnokorejskog aktivista i farmera Hwang Dae-Kwona. Hwang je bio militantni protestant provi imperijalizma 80.-tih, opasna aktivnost u vrijeme opsadnog stanja. 1985. godine uhapsila ga je tajna policija i mučila šezdeset dana dok nije priznao špijuniranje za Sjevernu Koreju. Zatim je bio bačen u tamnicu gdje je proveo trinaest godina u samici. Tijekom tog vremena, kaže, jedini prijatelji bili su mu muhe, miševi, žohari i uši koji su s njim dijelili ćeliju, kao i korov koji je nalazio u zatvorskom dvorištu. To ga je iskustvo pretvorilo u ekologa i praktičara nenasilja. Shvatio je, rekao mi je, da je sve nasilje koje je izdržao bilo ogledalo nasilja u njemu.

Sada je njegov prvi princip aktivizma održavanje mirnoće srca. Za vrijeme nedavne demonstracije kordon policajaca opremljen oružjem protiv pobuna marširao je prema demonstrantima. Hwang je s velikim osmjehom prišao jednom policajcu i zagrlio ga. Policajac je bio skamenjen – Hwang je rekao da je vidio stravu u njegovim očima. Hwangova mirnoća učinila ga je nesposobnim za nasilje. No da bi to “funkcioniralo”, mirnoća mora biti istinska i duboka. Osmijeh mora biti stvaran. Ljubav mora biti stvarna. Ako postoji namjera za manipuliranjem, za raskrinkavanjem drugog, isticanjem brutalnosti stavljajući je opreku s nečijim nenasiljem, tada je moć osmjeha i zagrljaja puno manja.

Napomene:

3. Slušao sam Hwanga kada je o tim iskustvima pričao na konferenciji i u osobnim razgovorima. Također je napisao memoare o svom tamnovanju pod naslovom Pismo korova (A Weed Letter) koji su bili bestseler u Koreji.