S obzirom na to kako su prodorne i duboko ukorijenjene strukture oskudice i borbe nije čudo da mi njihov otisak nosimo u vlastitoj psihologiji. Kako da se oslobodimo? Njihov stisak je tako sveobuhvatan da kada pokušamo, samo riskiramo da se još jače učvrsti. Na primjer, kad sam upitao, “Kako da se oslobodimo?” jeste li očekivali da je za to potreban neki težak napor, neki monumentalni napor samo-transformacije? Ako mislite da će to biti teško i počinjete se čeličiti za taj napor ili se umorno okrećete od njega, tada ste subjekt navike borbe.

A osjećate li se zlovoljni ili defenzivni zbog podčinjavanja toj navici ili ste ponosni što ste “prošli test” da ste od nje slobodni? Na bilo koji način, vi ste u jednoj drugoj navici odvojenosti, dajući si ili uskraćujući uvjetovano samo-odobravanje. Ukoliko niste dorasli, niste dovoljno dobri. Samo-procjena, presudni sastojak rata protiv sebe, jedna je od najčešćih navika odvojenosti.

Mnogim ljudima pomalo je teško priznati da su strogi prema sebi, da su “svoj vlastiti najgori kritičar” ili da su perfekcionisti. Oni na kraju samo priznaju nešto što naša kultura drži vrlinom: borbu protiv sebe. Ljudi će općenito nerado priznati da oštrije kritiziraju ili prosuđuju druge nego sebe same. To bi bilo isto kao razotkriti se kao licemjer.

Na žalost po imidž samo-kritičara, nemoguće je prosuđivati sebe bez prosuđivanja drugih. Pretpostavimo da svaku večer pogledate unatrag na svoj dan i procijenite jeste li bili istinoljubivi, ekološki odgovorni, rastrošni, etični ili pohlepni, hvaleći sebe ili se kudeći, već prema tome. Dobro onda, što je sa svim onim drugim ljudima tamo vani koji su bili manje iskreni, odgovorni ili etični od vas? Znači li to da oni nisu tako dobri kao vi? Bilo da ste pokroviteljski popustljivi ili ih osuđujete, implicitno vjerovanje “Ja sam bolji od vas” (ili gori od vas, ali bar bolji od nekih) je neizbježno.

Što mislim pod sklonost prosuđivanju? Biti sklon prosuđivanju ne znači samo prikazivati razlike, imati preferencije ili raditi usporedbe. To nosi moralnu prosudbu, dodjeljivanje osobine ispravan i loš, dobar i zao nekoj osobi. To dodjeljivanje može imati mnogo oblika. Riječi kao “treba” i “ne treba”, “odgovoran” i suprotnost tome, ispravno i neispravno, etično, moralno, opravdano, valjano, sramotno ili drugi sinonimi za dobro i loše obično se pojavljuju u artikulacijama prosudbe.

Prosudba je odvojenost. Ustvari prosudba kaže da vi birate drugačije od mene jer ste drugačiji od mene. Ona kaže, “Kad bih ja bio ti, ne bih učinio što si ti učinio.” “Da sam ja korporativni menadžer, ne bih uništio okoliš i lagao javnosti o tome.” “Da sam ja tako bogat, ne bih svoj novac trošio na sportske aute i McVile.” “Da sam ja tako debeo, ne bih četvrti puta prilazio švedskom stolu.” Ja sam bolji od toga. Ja nisam tako neuk. Ja nisam tako neodgovoran. Ja nisam tako lijen. Ja sam bar otvorena uma. Ja bar uzimam u obzir dokaze. Ja bar imam neko školovanje. Ja plaćam svoje dugove. Ja jedem odgovorno. Ja za to radim. U najmanju ruku, ja se trudim. Što je tim ljudima?

To je srž odvojenosti: Da sam ja potpuno u tvojoj situaciji, ja bih uradio drugačije od tebe.

Značajna količina eksperimentalnih dokaza pokazuje da je ova izjava lažna, da ustvari kad bi vi bili u potpunosti u njegovoj situaciji učinili biste upravo ono što je on učinio. Kao što ću objasniti, prihvatiti ovu istinu možda je najsnažniji način za povećanje naše učinkovitosti kao agenta promjene. Bit je suosjećanja u tome da se stavimo u tuđu kožu. Ona glasi ti i ja smo jedno; mi smo isto biće koje gleda napolje u svijet kroz drugačije oči, zauzimajući različite vezne točke u univerzalnoj mreži odnosa.

Nju je također vrlo teško prihvatiti. Možda bih bio u stanju vidjeti kako bih mogao pribjeći krađi kad bi moja djeca bila gladna ili kako bih mogao nerazumno uništavati javno vlasništvo da me je moje djetinjstvo ispunilo bijesom, ali što bi me to navelo da poubijam sedamdeset i sedmero ljudi kao što je učinio Anders Breivik, pucajući u jednog po jednog dok kleče ispred mene plačući i moleći za milost? Što bi me to navelo da krenem motornom pilom na sto metara visoko drvo sekvoje? Priznajem, vrlo mi je teško staviti se u kožu mučitelja, zlostavljača male djece, trgovca seksualnim robljem ili ubojice. Ipak, nemojmo si umišljati da smo bolji od tih ljudi. To što ih osuđujemo samo odražava naš nedostatak razumijevanja, ne neku fundamentalnu razliku u srži naših bića.

Ja ovdje artikuliram poziciju poznatu u socijalnoj psihologiji kao “situacionizam” koja kaže da je totalitet naše internalizirane i vanjske situacije ono što određuje naše izbore i vjerovanja. Nasuprot tomu većina ljudi u našem društvu ima stav dispozicionizma koji kaže da ljudi donose odluke izvršavanjem svoje slobodne volje temeljene na relativno stabilnim dispozicijama ili preferencijama. Ako netko čini dobru stvar, kaže dispozicionist, to je vjerojatno zbog toga jer je dobra osoba. Situacionist kaže ne, to je pogreška – “osnovna atribucijska pogreška”. Mnogo pažljivih istraživanja pokazalo je da ljudi (u našem društvu) konzistentno pripisuju situacijske utjecaje dispozicijskim svojstvima, i konzistentno podcjenjuju učinak prilika na ponašanje ljudi. Netko kaže podlu stvar i naš prvi impuls je da mislimo da je to podla osoba. Poslije možda saznamo da je imala zubobolju i mijenjamo našu prosudbu, ali prvi je impuls da se donese dispozicijska prosudba.

To nije slučajno. Dispozicionizam i njegova popratna sklonost prosuđivanju upisana je u našu Priču o Svijetu. U vašoj koži ja ne bih učinio što i vi jer sam drugačiji od vas, odvojen od vas. Štoviše, situacionizam kaže da je “Ja” veće od pojedinca, da je subjekt, izvršilac i birač, pojedinac plus ukupna suma njegovih ili njenih odnosa. Sebstvo nema neovisnu egzistenciju. Izuzeto od svojih odnosa sa svijetom, sebstvo nije ono samo.

Desetljeća istraživanja, sve tamo do Milgramovog pokusa 1960-tih proturječe našem licemjernom vjerovanju da kad bih ja bio taj menadžer, taj političar, taj šogor, taj bivši suprug/a, taj učitelj, taj ovisnik, ta neoprostiva osoba, tada je ne bih učinio ono što je ona učinila. Upitajte se kakva bi to osoba nevinog subjekta podvrgla bolnim, čak po život opasnim elektrošokovima kao dio psihološkog eksperimenta? Sigurno bi to učinila samo vrlo loša osoba. Vi to sigurno ne bi učinili! Pa ustvari, kao što se pokazalo, “vi” biste. Ili je bar učinio skoro svatko u laboratoriju Stanleya Milgrama kada su se stekli pravi uvjeti i prava opravdanja i prava priča je bila na raspolaganju . “To sigurno ne može biti nešto loše ako to vodi znanstvenik sa Yale-a u bijeloj kuti.” “Subjekt se dobrovoljno prijavio za ovo.” “Nisam ja odgovoran, ja samo slušam upute.” U širem smislu, pomisao da bi se bilo što monstruozno moglo događati u laboratoriju, opremljenom regalijama znanosti, na prestižnom sveučilištu, bila je tako disonantna sa prevladavajućom Pričom o Svijetu, sa društvenim konsenzusom o legitimnosti i doličnosti, da su volonteri jedan za drugim okretali gumb na maksimum i povlačili polugu.

Pitanje u pozadini bilo je kako objasniti činjenicu da su nacistički Holokaust izvršili bezbojni birokrati kao Adolf Eichmann i legije sasvim običnih ljudi koji su bili vodili banalne živote prije nego što su postali SS oficiri i čuvari u koncentracijskim logorima. Kako objasniti “banalnost zla”? Vratit ću se kasnije ovom pitanju, jer ako ćemo napustiti Rat protiv Zla  moramo biti sposobni da preformuliramo zlo na način koji motivira neke druge vrste akcija. Jer nitko ne može osporiti da se na Zemlji događaju neke vrlo užasne stvari. Te stvari moraju prestati. Ja ovdje ne predlažem da zatvorimo oči za ono što izgleda kao zlo. Ja predlažem da još više otvorimo oči za situacije – a to je i priča u koju smo uronjeni – koje generiraju zlo na početku.

Perspektiva situacioniste je, u ovom ili onom obliku, široko prihvaćena u socijalnoj psihologiji. Eksperiment Johna Darle-ija i C. Daniel Batson-a 1973. godine nudi još jedan primjer snage situacije. Možda vam je poznata biblijska priča o Dobrom samaritancu. Čovjeka pretuku lopovi i on leži stenjući pokraj puta. Pokraj njega prođe svećenik. Zatim Levit (koji bi mogao biti svećenikov pomoćnik) učini isto. Na kraju se Samaritanac zaustavlja da pomogne. Pričajući tu priču Isus zapita svog ispitivača koji je od ove trojice dokazao da je “susjed” pretučenog čovjeka. On nije rekao da je Samaritanac bio dobar, ali se danas ova priča naziva Dobri Samaritanac podrazumijevajući da je ono što ga izdvaja od svećenika i Levita njegova moralna dispozicija.

U ovom eksperimentu grupi seminarskih studenata (vježbenici za svećenike i Levite modernog doba – eksperimentatori nisu bili bez smisla za humor) rečeno je da moraju otići na drugu stranu kampusa i održati predavanje o priči o Dobrom Samaritancu. Bili su podijeljeni u tri grupe i jednoj po jednoj grupi dane su upute. Svakom iz prve grupe je rečeno, “Bolje požuri, kasniš na svoj intervju.” Drugoj grupi je rečeno, “Bolje požurite, vaš intervju počinje za nekoliko minuta.” A trećoj grupi je rečeno, “Pa, možda biste mogli krenuti preko. Vaš intervju neće početi još za neko vrijeme no mi smo ovdje završili.”

Na putu prema mjestu predavanja studenti su prolazili pokraj čovjeka (ustvari ortak eksperimentatora) ispruženog na ulazu koji je stenjao. Studenti su ga praktički morali prekoračiti da bi stigli na svoje odredište. Jesu li stali da mu pomognu? Kao što biste mogli očekivati to je ovisilo o tome iz koje su grupe bili. Samo 10 posto iz prve grupe je to učinilo, a 60 posto iz treće.

Zašto su oni iz prve grupe samo prekoračili “povrijeđenog” čovjeka dok su oni iz treće stali da mu pomognu? Očito da to nije bilo zbog toga jer su slučajno svi dobri ljudi bili u trećoj grupi. Možda bi se biblijska priča trebala zvati “Samaritanac koji nije bio u žurbi.” I možda ne bismo trebali okrivljavati ljude koje volimo okrivljavati. Možda se problemi svijeta ne mogu riješiti pobjedom nad zlom.

Ne samo naše osobne procjene nego i mnoge naše socijalne institucije, pravni sustav pogotovo, temelje se na dispozicijskim pretpostavkama. Mi pretpostavljamo da su ljudi, u pravilu, odgovorni za odabir svojih akcija i pravimo razliku između čina učinjenog pod prinudom i dobrovoljno odabranog čina. No prinuda je samo jedan ekstremni primjer situacijskog utjecaja. Da li nas treba kriviti za totalnu sumu iskustava koji su nas učinili onim što jesmo?

Na sličan način, ugovorno pravo pretpostavlja dvije strane u sporazumu po svojoj vlastitoj slobodnoj volji, na temelju razumijevanja svojih vlastitih interesa i preferencija. Ugovor kodira neku vrstu sile: on kaže, “Ja ću ti dozvoliti da me prisiliš da izvršim ono na što sam ovdje pristao.” U svakodnevnim interakcijama mi shvaćamo da se ponekad “stvari mijenjaju” i ne držimo nekoga za riječ ako mu se situacija bitno promijenila. Mi priznajemo da osoba koja je dala to obećanje ne može biti odvojena od svojih životnih prilika i da kada se one mijenjaju, i ona se mijenja.  Osoba koja je dala obećanje, u nekom smislu, više ne postoji. Ugovor je pokušaj da se negira ta istina.

Očito situacionizam ima neizmjerne implikacije za prirodu izbora, slobodnu volju, motivaciju, moralnu odgovornost i kriminalno pravosuđe. Ova i mnoga druga pitanja istražuju se u utjecajnom znanstvenom radu “Situacijski karakter: Perspektiva kritičnog realiste na ljudsku životinju” Jona D. Hansona i Davida G.Yosifona kao i njegovom pratećem dijelu “Situacija: Uvod u situacijski karakter, kritični realizam, ekonomiju moći i duboku spoznaju.”

Situacionizam je također razumijevanje do kojeg imamo direktan iskustveni pristup. Jesti li ikada imali trenutak spoznaje o tome odakle dolazi druga osoba, kada odjednom nastanimo njen svijet i sve što je uradila ima smisla? Ta osoba više nije neka vrsta čudovišta, neki drugi. Ja mogu shvatiti malo od onoga kako je biti ona. S tim uvidom praštanje dolazi prirodno i nemoguće je mrziti. To nam također pokazuje da kad god nekoga mrzimo, mi mrzimo i sebe same.