Dakle, što su točno te nezadovoljene potrebe i kako ih možemo otkriti i zadovoljiti? Mnoštvo osnovnih ljudskih potreba je kronično i tragično nezadovoljeno u modernom društvu. To uključuje i potrebu da izrazimo svoj dar i radimo smislen posao, potrebu da volimo i budemo voljeni, potrebu da nas se uistinu vidi i čuje te da vidimo i čujemo druge ljude, potrebu za povezanošću s prirodom, potrebu za igrom, istraživanjem, avanturama, potrebu za emocionalnom intimnošću, potrebu da služimo nečem većem od sebe i potrebu da ponekad ne radimo apsolutno ništa i samo jesmo.

Nezadovoljena potreba boli, a ispunjenje potrebe pruža dobar osjećaj. Ovdje leži veza između potrebe, užitka, boli i želje. Što je dublja nezadovoljena potreba to je veća bol koju osjećamo i jača želja koju ona generira i veće zadovoljstvo kada se zadovolji. Bol i užitak su vrata kroz koja otkrivamo što stvarno želimo i stvarno trebamo.

Jedna stvar koju otkrivamo kada ulazimo u prostor između priča je da mi ne želimo ono što smo mislili da želimo i ne sviđa nam se ono što smo mislili da nam se sviđa. Pogledamo unutra i zapitamo: što ja stvarno želim? Zašto sam ovdje? Što čini da se osjećam živim? Zbog toga što su nam naše nezadovoljene potrebe bile uglavnom nevidljive i zato jer su tako dugo bile nezadovoljene naš fizički i mentalni sustav prilagodili su se njima tako da je bol postala podsvjesna, raspršena, latentna. To ponekad otežava da identificiramo što nezadovoljena potreba jest. Za vrijeme životnih prekretnica razgrađuju se skrovite priče i postaje jasnije što je nedostajalo u životu. Počinjemo se pitati, “Što boli?” i otkrivati odgovore. Ti odgovori nas usmjeravaju prema zadovoljavanju naših pravih potreba za povezanošću, služenjem, igrom i tako dalje. Pritom otkrivamo da se naše iskustvo radosti i blagostanja produbljuje i da nam je draži taj osjećaj od užitaka koje sada prepoznajemo tek kao zamjene za to. Ustvari, to nije u potpunosti istina. Naše ovisnosti i prividni užitci nisu samo zamjene za nešto drugo – oni su bljeskovi tog nečeg, obećanja. Kupovanje mnogim ljudima pruža prolazni osjećaj obilja ili povezanosti. Šećer mnogim ljudima daje osjećaj da vole sami sebe. Kokain nudi trenutak u kojem sebe vidimo kao sposobna i moćna bića. Heroin nudi kratak predah od boli koju netko osjeća kao sveprisutnu. TV sapunica proizvodi osjećaj pripadanja koji zapravo dolazi od upletanja u priče ljudi koje viđamo svaki dan. Sve te stvari su palijativni lijekovi koji stanje Odvojenosti čine mrvicu lakše podnošljivim, ali također sadrže sjeme za ukidanje Odvojenosti: prvo, jer siju nezadovoljstvo suprotstavljajući trenutno iskustvo blagostanja ili povezanosti ili živahnosti uobičajenom stanju boli, samotne tuposti; drugo, jer njihovi učinci kidaju tkanje života, bogatstva i zdravlja pospješujući raspadanje stare priče. S vremenom njihova palijativna učinkovitost slabi dok njihove destruktivne nuspojave rastu. Droga prestaje djelovati. Povećavamo dozu. Na kraju ni to ne djeluje.

Ista dinamika u današnje vrijeme pogađa našu civilizaciju. Mi konstantno povećavamo dozu tehnologije, zakona i propisa, društvenih kontrola, medicinskih intervencija. U početku je izgledalo da su te mjere donijele velika poboljšanja, ali sada su jedva dovoljne da bi se održala normalnost i bol držala pod kontrolom. Prvi farmaceutski recepti uvelike su poboljšali zdravlje; sada kada se godišnje Amerikancima ispiše preko četiri milijarde recepata bezbroj novih pilula potrebno je tek da bi osiguralo da ljudi funkcioniraju. Prvi su strojevi uvelike povećali produktivnost i dokolicu ljudi koji su ih prihvatili; danas, ljudi kupuju jedan za drugim aparate visoke tehnologije i još uvijek osjećaju da nisu u stanju ići ukorak s ubrzanim tempom života. Prva kemijska gnojiva donijela su dramatično povećanje prinosa usjeva; sada se agrokemijske kompanije jedva nose sa sve slabijim zdravljem tla, otpornošću na pesticide i drugim problemima. U ranim danima znanosti svođenje složenosti promatranih pojava na nekoliko elegantnih zakona darovalo nam je zapanjujuću sposobnost da predvidimo i kontroliramo stvarnost; danas nalazimo više složenosti i više nepredvidivosti dok beskonačno elaboriramo ono što su nekad bili jednostavni zakoni u jalovoj potrazi za Teorijom Svega; u međuvremenu katastrofa koja sve brže raste smiruje naše pretenzije za kontrolom.

Slične tvrdnje mogao bih izreći za vojne intervencije, vladinu birokraciju, laži i prikrivanja, pokušaji da se kontroliraju tinejdžeri i mnoge druge situacije u kojima brza provizorna rješenja bazirana na kontroli donose dramatične kratkoročne rezultate. Dijete je zatvoreno u svoju sobu. Diktator je svrgnut. Hajdemo učiniti nešto da se osjećamo bolje. Hajdemo na piće.

U oba slučaja, osobnom i kolektivnom, provizorno rješenje maskira boljku koja leži ispod. U oba slučaja, kada provizorno rješenje prestane djelovati, stanje koje leži ispod dolazi na površinu i nema drugog izbora nego se s njim suočiti. To je ono što se danas događa našem društvu. Kao što sam gore napisao, nerazjašnjene priče se raspadaju, postaje jasnije što nedostaje i počinjemo se pitati, “Što boli?”

Pri opisivanju osobnog rada na preobrazbi ja zagovaram poklanjanje pune pažnje boli koja se pojavljuje sa slamanjem neke ovisnosti i priči koja je u nju usađena. (“Ovisnost” može biti nešto suptilno, slika o sebi, na primjer, ili misli o tome kako smo etični i uspješni.) Upravo kao što godi zadovoljiti potrebu, nezadovoljena potreba boli. Bol je ono čime ona privlači pažnju. Kada se iscrpe sve zamjene za zadovoljavanje potrebe, kada sve palijativne mjere prestanu djelovati, konačno nas bol koja je bila raspršena i latentna dovodi do potrebe.

Isto se događa na kolektivnoj razini. Što je ekvivalent pažnji u masovnoj društvenoj sferi? To je međusobna razmjena priča o tome što se stvarno događa na našoj planeti. Naravno, uvijek je bilo aktivista koji su širili te priče pokušavajući osvijestiti društvo za cijenu rata i civilizacije, trgovine i carstva u ljudskim žrtvama. No, opskurni narativi o napretku i rastu bili su predebeli. Nismo imali uši da ih čujemo.

To se sada mijenja. Imuni sustav stare priče – svi mehanizmi koji nezgodne istine drže izvan vidokruga – kvari se. Svaki kontradiktorni podatak koji izlazi na vidjelo slabi tu priču dozvoljavajući pristup za još više njih, u jednom procesu koji sam sebe pojačava.

Upravo kao što pažnja, sama po sebi, ima moć da zacjeljuje bolje od bilo koje popravne akcije koju bi netko mogao poduzeti tako i govorenje istine o tome što se događa na Zemlji ima moć da mijenja smjer događaja. Ponovno, nije da rezultat neće biti nikakva akcija. Stvar je u tome da kada probavimo informaciju, mijenja se tko smo, a time i ono što radimo.

Jedino pod krinkom pretenzija u stanju smo nastaviti naše pustošenje planeta. Kako to da mi kao društvo ne poduzimamo nikakvu akciju kada su grozni artefakti našeg načina života na ovom planetu razbacani svuda oko nas? Kako to da i dalje jurimo prema očitom ambisu? To je samo zato jer smo bili učinjeni gluhima i bezosjećajnima. Ispod pokrivača svojih igara brojkama banke i hedge fondovi muzu bogatstvo iz masa i planeta. Iza svake izjave o profitu, iza svakog menadžerskog bonusa, stoji pokušaj razaranja: otvoreni rudnici, dužnički robovi, rezanje mirovina, gladna djeca, uništeni životi i uništena mjesta. Mi svi sudjelujemo u tom sustavu, ali to dobrovoljno možemo samo do one mjere dok ne osjećamo, ne vidimo ili ne znamo. Da bi poveli revoluciju ljubavi moramo ponovo povezati stvarnost našeg sustava i njegove žrtve. Kada se teška srca odvajamo od ideologija, etiketa i racionalizacija tada sami sebi pokazujemo istinu onoga što radimo i budi se savjest. Biti svjedokom nije samo puka taktika; to je prijeko potrebno u revoluciji ljubavi. Ako je ljubav širenje sebe da bi uključili drugoga tada sve što otkriva našu povezanost ima potencijal da potiče ljubav. Ne možete voljeti ono što ne poznajete.

Jedna od uloga onoga koji nosi promjenu je da bude oči i uši svijeta. Prisjetite se video snimke o policijskoj brutalnosti za vrijeme pokreta Occupy. Baš skoro svakom tko je vidio kako protestante koji pasivno sjede zasipaju u lice paprom iz sprejeva bilo je mučno od toga što vidi isto kao što svatko tko vidi iza vela brojki osjeća mučninu od onoga što naši financijski sustavi rade svijetu. Kako postajemo ticala za kolektivnu pažnju, mi možemo razderati taj veo. Čak i ako se neki krivci povlače dublje u racionalizaciju i negiranje, drugi će se promijeniti u srcu. Sve više policajaca odbijati će da pucaju, sve više autoritarnih figura savjetovati će obuzdavanje, sve više dužnosnika moći ostavljati će svoje poslove, puhati u zviždaljku ili pokušavati da iznutra reformiraju svoje institucije.

Što je moć, na kraju krajeva? Svaka pojedina od golemih prednosti elita moći – vojne snage, sustavi nadzora, tehnologija za kontrolu gomila, kontrola tiska i skoro sav novac na svijetu – ovisi o tome da postoje ljudi koji će slušati naređenja i izvršavati ulogu koja im je dodijeljena. Ta poslušnost je stvar zajedničkih ideologija, institucionalne kulture i legitimnosti sustava u kojima igramo uloge. Legitimnost je stvar kolektivne percepcije, a mi imamo moć promijeniti percepciju ljudi.