Ono što najviše treba pažnju je onaj naš dio kojem pribjegavamo kako bismo izbjegli osjećati. Kada bismo se pobrinuli za to, mi se mijenjamo i svijet se mijenja s nama.

—Dan Emmons

Dopustite da vam ponudim jedan primjer iz svog vlastitog unutarnjeg monologa koji ilustrira nečinjenje kao aktivan princip. Jedno jutro ostavio sam auto u stanici za tehnički pregled i umjesto da zamolim svoju tada trudnu suprugu Stellu da ustane ranije i poveze me, hodao sam sedam ili osam kilometara do kuće. Samo da razjasnim, to nije bila nikakva nevolja – ja volim hodati, nosio sam udobne cipele, a vrijeme je bilo hladno, ali vedro. No hodajući počeo sam razmišljati, “Bože, ovo dugo traje. Pitam se kako bih mogao nešto izmusti iz ovoga. Znam, kad dođem kući napravit ću malu predstavu kako sam umoran i gladan više nego što jesam tako da Stella misli kako sam se zbog nje uvalio u nevolju. Tako će biti posebno dobra prema meni.”

To je izgledalo malo previše očito pa sam smislio bolju ideju. “Mogu navući hrabru facu i reći da nisam gladan ni umoran, ali suptilno signalizirati da jesam. Tada ću biti zaslužan ne samo zato što sam se žrtvovao zbog nje, već i zato što to viteški pokušavam sakriti.”

Prepoznavši oba ova plana kao navike odvojenosti (oskudica ljubavi, potreba da se manipulira i kontrolira, primjena psihološke sile protiv “drugog” koji bi u protivnom pazio samo na sebe), odlučio sam ih ne provesti. Tada se pojavio plan C. Stvarno ću zatajiti svoj umor. Podnosit ću ga u tišini i neću se upuštati u djetinjaste makinacije. Ali čekaj, to ne valja: igrao bih ulogu mučenika, opet navika odvojenosti jer valorizira borbu i odvaja me i od Stelle i od zahvalnosti. Dalje na plan D: bit ću netko tko prelazi preko svega toga. Tada bih se mogao smatrati dobrim i – da li bih samodopadno s visoka gledao na druge koji još uvijek rade takve stvari? Ne! – ja ću tolerantno, bez prosuđivanja dozvoliti drugima da idu vlastitim putem.

Nažalost ubrzo sam shvatio da i to dolazi iz Odvojenosti. Zašto mi je tako važno da se dokažem da sam dobar, da zadovoljim neki standard vrline? I to dolazi iz neke vrste oskudice. U ponovnom sjedinjenju ljubav i prihvaćanje sebe prirodno je, uobičajeno stanje. Čak i pozitivno samo-prosuđivanje još je uvijek prosuđivanje; to je uvjetno odobravanje.

To je dovelo do plana E. Ovu ću priliku iskoristiti da napravim trijeznu inventuru svojih navika odvojenosti i ostavim ih iza sebe. Bit ću netko tko ozbiljno radi na sebi, netko tko nema vremena za samosažaljenje, samohvalu, prosudbu ili bilo koje druge neozbiljnosti koje ometaju važan posao koji obavljam. Opa. Sada konstruiram zgodnu sliku sebe koja bi mi se mogla svidjeti. Još odvojenosti.

Možda bi moj zadnji plan mogao biti da se posramim za sve ove planove i time zaslužim odrješenje jer se bar sam sebi gadim. Ustvari ja ovaj plan nisam razmatrao, ali vi ste dobrodošli da ga probate ako želite.

Ovakvi nizovi spoznaja, rekli su mi, česti su među onima koji meditiraju, koji će se onda diviti kako je ego podao u nastojanju da dobije nešto za sebe. Hej, imam ideju. Nakon što prođemo borbu s egom ili odvratnost nad njim, možemo bar odmahnuti glavom u tužnoj zbunjenosti kao u poniznosti pred ogromnim zadatkom koji je pred nama, za koji nemamo nikakvih isprika. To bi bilo zrelo, zar ne?

Svi ti planovi prošli su kroz moju glavu u otprilike petnaest sekundi. Niti jednog na kraju nisam proveo. (No možda mrvicu plana A – morat ćete pitati Stellu.) No ne zato jer sam smislio Plan F, da ne provedem niti jedan od njih. Jednostavno ih nisam proveo. To uopće nije bio izbor u uobičajenom smislu.

Jedna od suptilnijih navika stare priče je ciljani pokušaj samo-usavršavanja provedbom nekog plana. Možda bismo nesvjesno mogli primijeniti ovu metodu čak i kada nam je cilj napuštanje navika stare priče, no ako to radimo tada ćemo ih nastaviti ponavljati na jednoj suptilnoj razini. Ponovo pročitavši ono što sam gore ispričao uviđam da moj opis podrazumijeva da sam odbacio svaki plan zato jer je predstavljao naviku odvojenosti, ali to je obmana. Nije da ja po cijele dane budno analiziram svoje motive kako bih bio siguran da sam izdvojio sve što dolazi iz odvojenosti. Zapravo ja konstatiram njihovu povezanost s odvojenošću kako bih lakše razjasnio kakav osjećaj mi daje svaki izbor i otkuda on dolazi.

Da li onda na tome temeljim svoj izbor? Ne! Skoro je točno ako kažem, “Ja svoje izbore temeljim na dobrom osjećaju,” ali ne sasvim. To izgleda kao da promičem princip za donošenje izbora: odaberite ono što vam daje dobar osjećaj. Takav princip zagovarao sam u ranijim knjigama zbog načina na koji on razbija naviku samo-odbacivanja prihvaćanjem užitka kao saveznika. Unatoč tome, to još uvijek podrazumijeva da se bira na način da se svjesno odvažu dvije mogućnosti, procijeni koja daje bolji osjećaj i onda voljnim činom odabere ta.

Što ako se zavaravamo kad mislimo da svoje izbore donosimo prema jednom ili nekom drugom principu? Što ako izbori ustvari dolaze od negdje drugdje, a svi razlozi koje navodimo za taj izbor zapravo su racionalizacije? U stvari postoji mnogo istraživanja u socijalnoj psihologiji koja upravo to dokazuju. Može se dokazati da nesvjesni motivi društvenog konformizma, vlastite slike, koherentnosti sa sustavima vjerovanja, vrednovanje normi grupe i svjetonazora, i tako dalje, imaju puno veći utjecaj nego što sluti većina ljudi.

Ova otkrića su u skladu s određenim duhovnim učenjima o “automatizmu čovjeka” koja kažu da većina (iako ne nužno svi) očiglednih izbora nisu ustvari izbori već automatski rezultat izbora načinjenih davno prije. To ne znači da bismo trebali prestati pokušavati da promijenimo sebe ili svijet – kao što ćemo vidjeti upravo je suprotno – no to sugerira vrlo različit pristup tome.

Dakle što da radimo u vezi s tim? Što ako imate navike odvojenosti kao što su moje i želite ih promijeniti? Toliko seminara za osobno osnaživanje završavaju nekom vrstom izjave o novom sebi i afirmaciji osobnih odgovornosti i izbora, ali, s vremenom, mnogi ljudi ustanove da su stare navike puno jače nego što se činilo u trenutku davanja te izjave. Mogli biste reći, “Odabirem da se od sada i zauvijek svojoj djeci obraćam sa strpljivošću punom ljubavi” ili “Tko sam ja je hrabro neosuđivanje”; mogli biste sudjelovati u radnoj grupi u kojoj ćete “jedan drugog smatrati odgovornim”; i kada se zateknete da radite upravo one stvari kojih ste se pod zakletvom odrekli ili da živite po starim uzorcima tada osjećate duboki jad ili stid i ponovo odlučujete da ćete se držati dane riječi. I držite se, za neko vrijeme, i osjećate se zadovoljni sobom. To zapravo nije jako različito od nekoga tko je na dijeti. Moć volje i sve metode motivacijskog arsenala funkcioniraju samo privremeno, osim ako se ne promijeni nešto fundamentalno. Kad se promijeni ta fundamentalna stvar možda ćemo sebi ili svojoj volji odati priznanje, no to je samo iluzija. Mi smo navikli odavati priznanje sili. To je ono što snaga volje predstavlja: vrstu psihološke sile da bi se porazio neprijatelj: vi sami.

Prije no što odgovorim na svoje pitanje, “Što da radimo u vezi s tim?” želio bih objasniti zašto mislim da je to tako važno pitanje. Gore sam dao pomalo jadan primjer: da je moj običaj provoditi Plan A rezultat ne bi bio ništa gori od Charlesa Eisensteina koji ima pomalo djetinjast odnos sa svojom suprugom. Vjerojatno znate puno parova gdje je supruga malo previše kao mama. Pa sada, ne morate ih baš imenovati! Nije baš seksi, ali ni kraj svijeta. Ali razmotrite što to znači za iscjelitelja, aktivista ili bilo koga s visokim idealima da bude nesvjesno u vlasti jadnih ego motivacija poput onih koje sam opisao. Njegov aktivizam nosio bi u sebi tajni program. Njegova energija bi se krivo razumjela.

Kome mi služimo? Da li uistinu služimo boljem svijetu za koji naše srce zna da je moguć? Ili je to samo transparent pod kojim slijedimo svoje privatne agende za traženje odobravanja, stvaranje identiteta, samo-potvrđivanje, taštinu i samo-opravdavanje? Koliko online političkih diskusija je poput velike igre “Vidi, ja sam u pravu! A oni su u krivu. Kako mogu? Kako glupo. Zar nisu grozni? Zar nisam ja dobar?” Ako je naša energija podijeljena, sa većim dijelom usmjerenim na sebične ciljeve, onda su oni ono što ćemo postići dok se malo što drugo mijenja.

Želim da ponovo pročitate posljednji odlomak i vidite možete li to iz priče koja ne generira sram, ogorčenje ili osudu. Kada se koriste izrazi poput traženje odobravanja, taština i samo-opravdavanje to zvuči kao grozna optužba. Dakle, prepoznajmo odakle dolazi potreba za takvim stvarima. One su odgovori povrijeđene osobe, izolirane od intimnih povezanosti koje formiraju robustan identitet, i uvjetovane kroz uvjetno prihvaćanje i odbijanje u nježnom dobu kako bi usvojili duboko usađeno samo-neprihvaćanje koje nas ostavlja uvijek željnima odobravanja. Sve navike odvojenosti su simptomi i samo sekundarni uzroci našeg sadašnjeg stanja.

Drugi razlog zašto je ovo tako važno pitanje je to što je istina na osobnoj razini također istina i na kolektivnoj. Naša civilizacija zapela je u uzorcima koje izgleda nemamo moć mijenjati. Da bi se to uvidjelo, treba samo pogledati uzbudljive deklaracije Konferencije u Riju 1992. godine. Organizacije i nacije rutinski slijede mjere koje podržava samo mali broj njihovih članova – ili ponekad, u slučaju organizacija, ne podržava ih nitko. Kako je to moguće? Dio objašnjenja nedvojbeno ima veze s interesima elita koje imaju financijsku i političku vlast no moramo imati na umu da ta moć na kraju proizlazi iz društvenih sporazuma, a ne iz super-moći vladara. Štoviše, stvari poput globalnog zagrijavanja ili opasnosti od termonuklearnog rata nisu niti u interesu elita. Tako smo opet u carstvu samozavaravanja. Pitanje koje postavljam je, “Kako može političko tijelo, ljudska vrsta kao cjelina, promijeniti svoje destruktivne navike?” Stoga ja to pitanje istražujem na osobnoj razini pošto bi moglo imati metaforički ili više od metaforičkog utjecaja na kolektivnoj razini – što bi se moglo i očekivati u svemiru u kojem sebstvo i drugost, makrokozmos i mikrokozmos, dio i cjelina, zrcale jedan drugog.

Razlog što se (u tom specijalnom slučaju – ne mislite valjda da ću vam priznati vremena kad sam izigravao egocentričnog kralja drame, zar ne?) poslije svoje šetnje nisam ponašao po navikama odvojenosti nije bio u tome što sam pokušao ili odabrao da to ne činim. To je bilo zbog pažnje koju sam posvetio samim navikama i osjećajima ispod njih. Kada se obrati pažnja na naviku njena prisila slabi. Kada se obrati pažnja na stanje ispod navike ona je lišena motivacije. Osjećaj koji je ležao ispod svih mojih malih planova bio je neka vrsta nježne bespomoćne usamljenosti. Obratio sam pažnju na te stvari čak i bez namjere da odustanem ponašati se po njima. Imao sam povjerenja u moć pažnje da će odraditi svoj posao. Možda je rezultat mogao biti da na kraju usvojim Plan A. Nisam brinuo o tome.

Što bi se dogodilo da sam umjesto toga uočio da moj tajni plan muze neke koristi iz mog pješačenja i tada odlučio da odustanem po svaku cijenu? Što bi se dogodilo da sam si zaprijetio kaznom (krivica, stid, samo-kažnjavanje, verbalno zlostavljanje mog unutarnjeg glasa [“Što je tebi?”]) i motivirao se nagradama (samo-odobravanje, reći sebi ja sam zreo, bolji od ujaka Boba i sl.)? Reći ću vam što bi se dogodilo. Očito bih bio odustao od Plana A ili B, ali to ipak učinio na način koji bi mojem vlastitom svjesnom umu dao mogućnost vjerodostojnog poricanja. Zbog toga što, ako je moj cilj jednostavno proći prozivku mog vlastitog unutarnjeg suca, onda će se taj sudac i drugi moji dijelovi urotiti da srede presudu po kojoj sam nevin. Ne trebam pobliže opisivati naš ljudski kapacitet za samozavaravanje. Ako je motiv samo-odobravanje onda ćemo i dobiti samo-odobravanje čak ako ono dolazi po cijenu svega što je prekrasno.

To zvuči alarmantno, zar ne? Moj cilj ovdje nije da vas uplašim kako biste učinili promjenu. Možda bih, kad bih mogao, ali ovo nije vrsta promjene na koju netko može biti natjeran zastrašivanjem. Možda bih vas mogao zastrašiti da pokušate, ali rezultat bi bio isti kao u mojoj gore opisanoj shemi nagrade i prijetnje. Ne, ovo je vrsta promjene koja se događa kada je za nju vrijeme da se dogodi.

Navike odvojenosti ne samo da popuštaju pod pažnjom; one također traže pažnju koja im treba da bi prošle kada dođe njihovo vrijeme. Jedan način na koji traže pažnju je stvaranjem situacija u kojima će biti zamijećene što može biti prilično ponižavajuće. Drugi način je da ih druga osoba odražava: stvari u drugima koje potiču naše osuđivanje često su i u nama samima. Odražavanje ne mora biti direktno – na primjer nečija stalna zabrinutost zbog trivijalnih stvari mogla bi odražavati moj vlastiti manjak pažnje za veliku stvar – no otkrio sam da obično u meni postoji nešto što traži pažnju kroz drugu osobu koja ima ulogu okidača. Drugi način kako se razotkriva skrivena navika je kroz duhovna učenja ili naročito kroz priče koje opet odražavaju nas same.

Nadam se da će priče i liste navika odvojenosti i neke od vas čitatelja dovesti do čudesne svjesnosti bilo koje od navika koje obitavaju u vama. Molim vas nemojte pokušavati da ih silom zaustavite. Ako i pokušate to vjerojatno neće uspjeti; samo ćete se zavarati. Doista to bi bila navika odvojenosti da reagirate stidom, razočaranjem i željom da okrenete novi list kada primijetite naviku odvojenosti. Mi ovdje nismo u potrazi kako da postanemo sve bolji i bolji ljudi. “Biti dobar” dio je stare priče. To odražava internalizirano traženje odobravanja koje potječe iz modernog roditeljstva, školovanja i religije. Potraga za time da se bude dobar dio je rata protiv sebstva i rata protiv prirode koju ono odražava.

Ovdje je još jedan paradoks: Mi postajemo bolji ljudi tek kad odustanemo od potrage za time da postanemo bolji ljudi. Ta potraga može postići samo vanjštinu onoga što traži. Nitko nije toliko sposoban za zlo kao onaj koji sebe smatra pravednim. Jedna zabavna studija sudionicima je prikazivala artikle zdrave hrane i artikle tradicionalne hrane bogate ugljikohidratima poput čokoladnog biskvita. Oni kojima je prikazana zdrava hrana pokazali su manje empatije i donosili su oštrije moralne prosudbe od onih kojima je prikazana tradicionalna hrana. Kada si iskreno priznate da želite čokoladni biskvit, jednako jako kao osoba do vas, prirodno je da ćete biti manje skloni osuđivanju. Studije kao ova često se interpretiraju tako da zvuče kao poziv na poniznost. Nažalost, poniznost nije nešto što se može steći marljivim radom ili snagom volje. Kad bismo to mogli onda bismo s pravom svoju poniznost mogli smatrati vlastitom zaslugom. Budite oprezni s onima koji teže poniznosti – ono što postižu obično je krivotvorina koja na kraju ne prevari nikog do njih same. Možda bi ustvari bilo puno poniznije biti veselo neskroman.

Ukoliko primijetite naviku da sebe smatrate pravednima znate li što učiniti: Obratite joj pažnju. Obratite pažnju na svaki osjećaj zbunjenosti ili frustracije, bez namjere da zaustavite te osjećaje. Neka pažnja koju pridajete svojim navikama i osjećajima koji leže ispod njih bude nježna koliko je to u vašoj moći: puna ljubavi, praštanja i mira. Čak možete zahvaliti navici što je svoj posao obavljala tako dugo znajući da je u zadnjem razdoblju svog životnog vijeka i da će uskoro proći.

Ponekad ćete možda iskusiti iznenadno i dramatično oslobađanje od navike. Postoji čak vrijeme za izjave i snagu volje. To bi bilo kada se u vama budi nepogrešivi i jaki osjećaj: “Vrijeme je da to prestane!” To nije tjeskobni osjećaj da želimo da to prestane; to je jasno opažanje koje dolazi sa samopouzdanjem i nekom vrstom konačnosti. Ako ste blagoslovljeni takvim osjećajem, tada možete odložiti te cigarete ili naviku da se pravite važni ili naviku da uvijek imate zadnju riječ, i zauvijek ih se riješiti. Ali molim vas nemojte zamišljati da ste zbog toga načinjeni od jačeg duhovnog vlakna od osobe do vas. Povlačim ovo – samo naprijed i zamislite to. I promatrajte sebe kako to zamišljate. I obratite pažnju na sve druge načine na koje zagovarate svog unutarnjeg suca da vam oda priznanje presudom “dobra djevojka” ili “dobar momak” jer to je jedna od najštetnijih navika odvojenosti koja postoji.

Možda primjećujete da je moj odgovor na pitanje “Što da radimo u vezi s tim?” pomalo proturječan. Skoro sve što stavljamo u kategoriju “činjenja” i samo je navika odvojenosti, obično se odnosi na borbu sa samim sobom ili se na neki drugi način temelji na nekom obliku prosuđivanja. Uistinu, odgovor je “Vi već činite nešto u vezi s tim.” Umu odvojenosti to je teško shvatiti. To zvuči kao da vam govorim da ne činite ništa. I postoji vrijeme da se ne čini ništa, ali prije ili kasnije, iz ničega dolazi činjenje, prirodni impuls podržan našom punom nekonfliktnom energijom. Za neke od vas je, nadam se, ova knjiga pokrenula taj proces ili ubrzala proces koji je započeo davno prije. Naći ćete se da radite stvari i ne radite stvari koje su vam prije bile nevidljive ili koje su se činile iznad vaših moći.

Kada me ljudi na razgovorima pitaju za nešto praktično, nešto da rade, ponekad osjećam kao da od mene traže da ih uvrijedim. To bi bilo kao da pušač pita “Što bih trebao uraditi u vezi moje navike pušenja koja me ubija?” nadajući se da ću ja reći, “Prestanite pušiti. Morat ćete se više potruditi.” Mi više nismo u vremenu kada ljudi ne znaju koji su problemi. To je bilo 1970-tih. Tada je malo ljudi znalo o globalnim prijetnjama okolišu. Također više nismo u vremenu kada ljudi ne znaju koja su rješenja. To je bilo 1980-tih ili 90-tih. Danas ima bezbroj rješenja na svakoj razini, od osobne do globalne, no mi ih ne provodimo niti na jednoj razini. I bespomoćni smo provesti ih na načine na koje smo navikli. Nije li to sada već očito?

Sjednite na trenutak s mišlju “Ja ne moram ništa raditi. Promjena kojoj težim već se događa.” Da li to u vama budi isti osjećaj koji budi u meni? Osjećaj prezira, neke vrste rastućeg ogorčenja i potajne čežnje kao za nečim što je predobro da bi bilo istinito? Prezir i ogorčenje kažu, “To je recept za samodopadnost, a time i nesreću. Ako odustanem od svojih nastojanja koliko god doduše slaba ona bila, onda uopće nema nade.” Oni se dotiču duboke nelagode koja potiče od svjetonazora koji nas baca u nesvrhoviti, bešćutni svemir. U tom svijetu sile, ako ne učinite da se nešto dogodi, ništa se neće dogoditi. Nikada ne možete otpustiti i vjerovati. Ipak tu je i ta tajna čežnja koja želi upravo to. Hoće li to biti u redu? Ili će neprijateljstvo svemira o kojem nas uči naša ideologija i koje je naše društvo još jednom utjelovilo, iskoristiti našu ranjivost?

Da, zastrašujuće je ne činiti, ili prije, ne nametati činjenje. Većina nas odrasla je u društvu koje nas uči, od vrtića ili čak ranije, da radimo stvari koje mi ustvari ne želimo raditi i da se uzdržimo od stvari koje želimo. To se naziva disciplina, radna etika, samo-kontrola. Barem još od osvita Industrijske revolucije to se smatralo kardinalnom vrlinom. Napokon, većina poslova u industriji nisu nešto što bi zdravo ljudsko biće radilo dobrovoljno. Do dana današnjeg, većina poslova koji održavaju funkcioniranje društva kakvog poznajemo isto su takvi. Namamljeni budućim nagradama, smekšani kaznama mi se suočavamo s neumoljivom potrebom rada. Sve ovo bilo bi možda obranjivo kada bi taj rad uistinu bio nužan, kada bi pridonosio blagostanju ljudi na planetu. No 90% njega to nije. Dio naše revolucije je ponovo sjedinjavanje rada i igre, rada i umjetnosti, rada i dokolice, onoga što se mora i onoga što se želi.

Naša nelagoda u vezi učenja poput “Ne moraš činiti ništa” dolazi djelomično iz naše temeljite indoktrinacije radnom etikom koja drži da bez discipline činjenja ništa neće biti učinjeno. Kada ne bi bilo ocjena koje im vise nad glavom ni plaće na kraju mjeseca niti internalizirane navike rada koju su stvorili takvi izumi, tada većina ljudi ne bi nastavila raditi ono što rade. Nastavili bi samo oni koji rade iz ljubavi. Samo oni kojima njihov rade daje opipljiv osjećaj služenja, doprinosa ili smisla. U pripremanju za takav svijet i pripremi takvog svijeta hajde da kultiviramo odgovarajuću naviku: na bilo koji smisleni način hajde da vježbamo vjerovanje u poticaj za rad, a kada on nije prisutan, podržimo jedan drugog kroz paniku, nesigurnost i krivnju koji se mogu pojaviti.

Možda ste nelagodu koja leži ispod “Ne moraš činiti ništa” prepoznali kao srodnu cinizmu koji ugrožava naše vjerovanje da je bolji svijet moguć ili naše vjerovanje da čak i vojni diktatori i korporacijska rukovodstva imaju želju da služe ovom svijetu ili da naši osobni izbori imaju planetarno značenje. Sve dolazi od iste rane Odvojenosti. Vama se ne može vjerovati. Meni se ne može vjerovati. Njima se ne može vjerovati. Ne može se vjerovati onome što znam u svom srcu. Ne postoji svrha, nema cvjetajuće cjeline, u svemiru nema inteligencije izvan nas samih. Mi smo sami u tuđem svemiru.

Ovu temu završit ću jednim paradoksom. Vi ništa ne morate činiti – zašto? Ne zato jer ništa ne treba činiti. Ne morate činiti jer ćete činiti. Nezaustavljivi poriv za djelovanjem na veće i mudrije načine od onih za koje znamo da su mogući već je pokrenut. Ja vas pozivam da imate povjerenja u to. Ne morate se siliti da bi se motivirali, kriviti sebe ili se tjerati na akciju. Akcije poduzete sa tog mjesta bit će manje snažne nego one koje nastaju nepozvane. Imajte povjerenja u sebe da ćete znati što činiti i da ćete znati kada to činiti.

Zbog toga što su naše navike samo-prisile tako duboko usađene i često sasvim suptilne možda bi pomoglo imati način da razaznate odakle vaše akcije dolaze. Meni ponekad nije jasno jesam li nešto napravio zbog spontane želje da služim ili je pravi motiv bio da pokažem sebi ili drugima da sam dobar, da potvrdim svoje članstvo u nekoj zatvorenoj grupi, da izbjegnem samo-osuđivanje ili osuđivanje od drugih ili da ispunim svoju dužnost kao etične osobe. Ustanovio sam međutim da je puno više zadovoljstva u ovom prvom. Zato jer je želja za davanjem primarni izraz životne sile, djela učinjena na poklon pružaju osjećaj bivanja potpuno živim. To je osjećaj kojem treba težiti.

U slučaju da smatrate da ovaj savjet spada samo u knjigu samo-pomoći, dopustite mi da s vama podijelim priču moje prijateljice Filipe Pimentel voditeljice pokreta Tranzicijski grad (Transition Town) koja je ovaj princip primijenila u jednom aktivističkom okruženju. Ona je bila angažirana na Tranzicijskoj inicijativi u jednoj od najnazadnijih regija Portugala koja je zapala u ekonomsku depresiju sa stopom nezaposlenosti od 25 posto. Grupa je bila izložena velikom pritisku, osjećala se iscrpljena misleći da ništa što rade nije ni blizu dovoljno, želeći se povući suočena sa sveobuhvatnom grozotom krize i potrebe.

Jednoga dana, rekla je, morali su priznati da se grupa slomila. Glavni lučonoše imali su dugačku diskusiju i poslije mnogo sati složili su se u sljedećem:

Brinuti će se jedan o drugome, skrbiti i štititi i ako jednom nije dobro, drugi će okružiti tu osobu;

Njihove inicijative moraju dolaziti iz čiste namjere, plemenitosti;

Stalno će ispitivati svoj osobni razvoj, podržani grupom; i najvažnije,

Da sve što rade mora dolaziti iz zadovoljstva, stvarne želje i njihovih prosvjetljenja. Odlučili su da se ne upuštaju u žrtvovanje niti da daju prioritet akciji koja se temelji na nečem što je netko proglasio najhitnijim.

Ovaj zadnji princip bio je odgovor na situaciju u kojoj je jedna članica središnjeg tima organizirala aktivnost povezanu s razmjenama. Možda je to bila samo zadnja kap u moru s obzirom na ogromne nezadovoljene potrebe grada, no ona se zabavljala i stvarno trudila prelazeći svoju zonu ugode. Onda su neki ljudi u mreži počeli kritizirati projekt. Bio je neučinkovit. To bi trebala biti trgovina rabljenom robom, ne samo razmjena, jer će na taj način učinak biti puno veći. Uskoro je zapitala, “Hoće li ovo stvarno nešto promijeniti?” i postala obeshrabrena i paralizirana. Na sastanku su shvatili, kao što je to Filipa sročila, “Ovom gradu potrebno je da se dogodi cijeli svijet stvari, razmjena poklona, tržnica rabljene robe, tržnica domaće hrane – potrebno je da postoje sve te stvari. Mi ne možemo učiniti sve to. No samo zato jer ne možemo učiniti sve, ne znači da ne bismo trebali učiniti nešto.” Pa su tako sada odabrali prema tome što ih povezuje i što im pruža zadovoljstvo. Ona kaže, “To je prvi kriterij kada se moramo pobrinuti za ogromnu listu stvari koje bi se mogle učiniti, po svoj prilici najnužnije. Kada netko u organiziranju određene aktivnosti pokazuje znakove tjeskobe i umora uvijek pitamo – osjećaš li se povezan s onim što radiš? Usrećuje li te to ili osjećaš da se za to moraš žrtvovati? Ako to ostavlja dojam posla, prestani!”

Radeći samo ono od čega se osjećaju dobro, samo ono što im daje osjećaj povezanosti, samo ono što ne ostavlja dojam posla … da li to znači da su postigli manje nego kada ih je poticala hitnost ili nastojanje da budu učinkovitiji? Ne. Postigli su više. Filipa kaže, “Grupa je puno više povezana; slobodni smo u izražavanju svojih osjećaja bez da se osjećamo pod pritiskom ili odgovornima za sve negativne stvari. Ja osjećam da je na neki način za mene i ljude oko mene mnogo lakše da se dajemo za nešto što radimo bez straha, sa istinskim veseljem i osjećajem pripadanja. Nekako mi se čini da drugi okolo grupe to osjećaju i mnogo ‘situacija’ biva odblokirano – ako grupa ne struji, stvari imaju tendenciju da u nekoj točki zapnu. Od tada radimo mnogo više, na puno pozitivniji način.

Ne biste li i vi voljeli raditi puno više i na puno pozitivniji način? Usuđujete li se prestati raditi ono što ostavlja dojam posla? Koliko biste bili učinkovitiji kada se “dajete nečemu što radite sa istinskom radošću i osjećajem pripadanja”?

Nije da u poslu ima nešto loše. Posao i igra, posao i dokolica … vrijeme je da se dovedu u pitanje te polarnosti. To ne znači lijenost. Kada sam radio u građevini, rad je ponekad bio vrlo naporan, ali rijetko je bio patnja. Nisam imao osjećaj da se borim sa sobom ili sam sebe prisiljavam. Postoji vrijeme da se ulažu veliki napori, vrijeme da se vlastite sposobnosti napregnu do krajnjih granica. Naposljetku, te su nam sposobnosti dane s razlogom. Ali borba ne bi trebala biti uobičajeno stanje u životu.

Isto se odnosi na duhovne vježbe. Možda ste također primijetili da je moj recept za oslobađanje od navika odvojenosti prilično blizak Budističkim učenjima i praksi svjesnosti. Ah, konačno nešto za raditi! Sad se možemo svi upustiti u herojsko nastojanje na svjesnosti. Možemo se diviti onima (pogotovo sebi, koji smo ako ne svjesni kao recimo Thich Nhat Hanh u najmanju ruku bar svjesniji od većine ljudi, zar ne?) koji su svjesniji i gledati s omalovažavanjem ili s pokroviteljskom popustljivošću na one koji su manje svjesni. Sve iste psihološke aparature možemo koristiti za postizanje novog cilja: svjesnost.

Nadam se da ste nakon čitanja do ovdje pomalo sumnjičavi prema ovom planu. Može li biti da i svjesnost dolazi kao dar kada nas okolnosti učine iznova svjesnima onoga što je bilo ispod praga naša svijesti? Ja vas pozivam da svjesnost vidite kao dar i da ga kao takvog prigrlite. Potpuno prihvatite taj dar i prepustite mu se. Možda put do svjesnosti nije nasilnim prikupljanjem volje. Mi se ne možemo snagom volje prisiliti na izvršavanje volje – voljnost također dolazi kao dar.

Napomene:

8. Za neke primjere pogledajte Jon Hanson and David Yosifon, “The Situation: An Introduction to the Situational Character, Critical Realism, Power Economics, and Deep Capture,” University of Pennsylvania Law Review 152 (2003–2004): 129.
9. Kendall J. Eskine, “Wholesome Foods and Wholesome Morals? Organic Foods Reduce Prosocial Behavior and Harshen Moral Judgments,” Social Psychological and Personality Science (March 2013).
10. Kao što potanko argumentiram u Svetoj ekonomiji, raspravljajući kako lokalne, peer-to-peer, decentralizirane i ekološke metode proizvodnje imaju dodatnu korist od rada koji je manje dosadan i sadržajniji. Razmotrite na primjer razliku između rada na tekućoj vrpci za proizvodnju potrošne robe i rada na popravljanju lijepo dizajniranih trajnih proizvoda. Razmotrite razliku između poljodjelstva samo jedne sorte i malog vrtlarstva. Između posla hotelske sobarice i vođenja pansiona ili biti domaćin couchsurfing gosta. Naravno neki dosadni poslovi će i dalje biti prisutni no oni poprimaju drugačiji karakter kada nisu ekonomska nužnost osam sati dnevno, pet dana u tjednu, godinu za godinom.