Kraljevstvo Božje je za one slomljenih srca. ―Fred Rogers

Zastrašujuća je, ova tranzicija između svjetova, ali je također zavodljiva. Jeste li ikada postali ovisni o “doom-and-gloom” web stranicama, otvarajući ih svakoga dana kako bi pročitali najnovije dokaze da propast dolazi uskoro, osjećajući se gotovo razočarano jer Peak Oil nije počeo 2005. godine, ili što se financijski sustav nije raspao 2008.? (Ja sam osobno još uvijek zabrinut zbog Y2K Da li na budućnost gledate s mješavinom strave, da, ali također i neke vrste pozitivnog iščekivanja? Kad je na pomolu velika kriza, super oluja ili financijska kriza, da li jedan dio vas kaže: “Samo daj!” nadajući se da će nas možda osloboditi zamke u koju smo svi uhvaćeni, sustava koji ne služi nikome (čak ni svojim elitama)?

Sasvim je normalno bojati se onoga što najviše želimo. Mi želimo prijeći granice Priče o svijetu koja nas je počela porobljavati, koja uistinu ubija planet. Mi se bojimo što će donijeti kraj te priče: smrt mnogočega što nam je poznato.

Bojali se toga ili ne, to se već događa. Od mog djetinjstva u ranim sedamdesetim, naša Priča o ljudima erodira ubrzanim tempom. Sve je veći broj ljudi na Zapadu koji više ne vjeruju da je civilizacija u načelu na pravom putu. Čak je onima koji još uvijek ne dovode u pitanje njene temeljne postavke na neki eksplicitni način, izgleda dosta. Sloj cinizma, samosvijest hipstera prigušili su našu ozbiljnost. Ono što je nekad bilo tako stvarno, recimo daska na podiju za zabavu, danas se promatra kroz nekoliko razina među-filtera koji je raščlanjuju u terminima slike i poruke. Mi smo kao djeca koja su prerasla priču koja nas je nekad očaravala, svjesni sada da je to samo priča.

U isto vrijeme niz novih skupova podataka narušilo je priču izvana. Iskorištavanje fosilnih goriva, čudesne kemikalije za transformaciju poljoprivrede, metode društvenog inženjeringa i političkih znanosti za kreiranje racionalnijeg i pravednijeg društva – svaka od tih stvari snažno je iznevjerila svoja obećanja te donijela neočekivane posljedice koje zajednički prijete civilizaciji. Mi jednostavno više ne možemo vjerovati da znanstvenici imaju sve pod kontrolom. Niti možemo vjerovati da će nam daljnje napredovanje razuma donijeti društvenu Utopiju.

Danas ne možemo ignorirati sve intenzivnije propadanje biosfere, slabost ekonomskog sustava, slabljenje ljudskog zdravlja ili trajnost i uistinu rast globalnog siromaštva i nejednakosti. Nekada smo mislili da će ekonomisti popraviti siromaštvo, da će politolozi popraviti društvenu nepravdu, kemičari i biolozi će popraviti ekološke probleme, da će prevagnuti moć razuma i mi ćemo usvojiti zdravu politiku. Sjećam se kako sam ranih osamdesetih gledao karte smanjivanja tropskih šuma u časopisu National Geographic i osjećao istovremeno zebnju i olakšanje – olakšanje jer su bar znanstvenici i svi drugi koji čitaju National Geographic sada svjesni problema pa će se sigurno nešto poduzeti.

Ništa se nije poduzelo. Propadanje tropskih šuma ubrzalo se zajedno sa skoro svakom drugom ekološkom prijetnjom za koju smo znali 1980. godine. Naša Priča o ljudima kotrljala se dalje zahvaljujući pokretačkoj sili stečenoj kroz stoljeća, no sa svakim prohujalim desetljećem pražnjenje njene jezgre, koje je možda započelo masovnim pokoljem u Prvom svjetskom ratu, širilo se dalje. Kad sam ja bio dijete, naši ideološki sustavi i masovni mediji još su uvijek štitili ovu priču, no u zadnjih trideset godina provale stvarnosti probile su njenu zaštitnu ljusku i nagrizle njenu esencijalnu infrastrukturu. Mi više ne vjerujemo našim pripovjedačima, našim elitama.

Mi smo izgubili viziju budućnosti koju smo nekad imali; većina ljudi uopće nema nikakvu viziju budućnosti. Ovo je novo za naše društvo. Prije pedeset ili stotinu godina, većina ljudi se slagala u općim obrisima budućnosti. Mislili smo da znamo kuda društvo ide. Čak su se i marksisti i kapitalisti slagali u njenim osnovnim obrisima: raj mehanizirane dokolice i znanstveno konstruirane društvene harmonije, s duhovnošću koja je ili ukinuta u potpunosti, ili protjerana u materijalno nevažan kutak života koji se događa uglavnom nedjeljom. Naravno, bilo je odmetnika od ove vizije, ali ovo je bio generalni konsenzus.

Kao životinja, kada se priča primiče kraju tada prolazi kroz predsmrtne grčeve, pretjeranu sliku života. Tako mi danas vidimo da dominacija, osvajanja, nasilje i odvojenost poprimaju apsurdne krajnosti zrcaleći ono što je nekad bilo skriveno i nejasno. Evo nekoliko primjera:

Sela u Bangladešu gdje polovica ljudi ima samo jedan bubreg jer su drugi prodali na crnoj burzi ljudskih organa. Obično se to radi da bi se otplatili dugovi. Ovdje vidimo doslovno pretvorbu života u novac koji pokreće naš ekonomski sustav.

Zatvori u Kini gdje zatvorenici moraju provoditi četrnaest sati dnevno igrajući on line video igre kako bi nakupili iskustvene bodove likova. Zatvorski službenici onda prodaju te likove tinejdžerima na Zapadu. Ovdje vidimo u ekstremnom obliku, nepostojanje veze između fizičkog i virtualnog svijeta, patnju i izrabljivanje na kojima se grade naše fantazije.

Stari ljudi u Japanu čiji rođaci nemaju vremena da ih posjećuju, pa ih umjesto njih posjećuju profesionalni “rođaci” koji glume da su članovi obitelji. Ovo je ogledalo raspadanja veza u društvu i obitelji, da bi se zamijenile novcem.

Naravno sve ovo blijedi u usporedbi s litanijom užasa koja obilježava povijest i nastavlja se endemično do današnjeg dana. Ratovi, genocidi, masovna silovanja, sweatshops⁴, rudnici, ropstvo. Ako se bolje pogleda, oni nisu ništa manje apsurdni. Vrhunac apsurda je da mi još uvijek proizvodimo nuklearne bombe i municiju od osiromašenog urana, u vrijeme kada je planet u takvoj opasnosti da bismo se trebali svi udružiti, i to što prije, kako bi civilizacija imala ikakvu nadu da opstane. Apsurdnost rata nije nikada promicala najpronicavijima među nama, no uglavnom smo imali pripovijesti koje su prikrivale ili normalizirale tu apsurdnost, i tako štitile Priču o svijetu od razdora.

Povremeno se dogodi nešto tako apsurdno, tako užasno ili tako očito nepravedno da se to onda probije kroz te obrane i potakne ljude da dovedu u pitanje puno toga što su uzimali zdravo za gotovo. Takvi događaji predstavljaju kulturalnu krizu. Tipično je međutim da se dominantna mitologija ubrzo oporavlja, uklapajući događaj natrag u vlastite pripovijesti. Umiranje od gladi u Etiopiji svelo se na pomaganje jadnoj crnoj dječici koja su imala nesreću da žive u zemlji koja se još nije “razvila” kao što smo se mi. Genocid u Ruandi sveo se na afričko barbarstvo i potrebu za humanitarnom intervencijom. Nacistički Holokaust sveo se na zlo koje je prevladalo i potrebu da se zaustavi. Sve ove interpretacije na različite načine doprinose staroj Priči o ljudima; mi se razvijamo, civilizacija je na pravom putu, dobrota dolazi kroz kontrolu. Ništa od toga ne odolijeva pomnom propitivanju; samo prikriva, u zadnja dva primjera, kolonijalne i ekonomske uzroke gladi i genocida koji se i dalje nastavljaju. U slučaju Holokausta objašnjenje zlom prikriva masovno sudjelovanje običnih ljudi – ljudi poput vas i mene. Ispod priča ostaje neki nemir, osjećaj da je nešto strašno pogrešno sa svijetom. Godina 2012. završila je jednim malim događajem, ali događajem koji uvjerljivo ugrožava priču: masakrom u mjestu Sandy Hook⁵. Obzirom na brojeve to je bila mala tragedija: puno više i jednako nevine djece poginulo je u američkim napadima bespilotnim letjelicama⁶ te godine, ili od gladi toga tjedna, nego što ih je umrlo u Sandy Hook-u. No Sandy Hook probio je obrambene mehanizme koje koristimo kako bi održali fikciju da je svijet u osnovi u redu. Nikakva priča ne može opravdati njegovu potpunu besmislenost i zatomiti poimanje duboke i užasne pogrešnosti.

Nismo si mogli pomoći da ne povežemo ubijena nevinašca s mladim licima koje poznajemo te bol njihovih roditelja s nama samima. Na trenutak, zamišljam, svi mi osjećali smo isto. Bili smo u dodiru s jednostavnošću ljubavi i duboke tuge, istine izvan priče.

Sljedećeg trenutka ljudi su požurili da daju smisao događaju, uključujući ga u priču o kontroli oružja, mentalnom zdravlju, ili sigurnosti školskih zgrada. Nitko duboko u sebi ne vjeruje da ti odgovori dotiču srž problema. Sandy Hook je jedan anomalni slučaj koji raspliće cijelu priču – svijet više nema smisla. Borimo se da objasnimo što to znači, no niti jedno objašnjenje nije dovoljno dobro. Možemo nastaviti i dalje se pretvarati da je normalno još uvijek normalno, no ovo je jedan u nizu “završnih” događaja koji demontira mitologiju naše kulture.

Tko je mogao predvidjeti, prije dvije generacije dok je priča o napretku bila još snažna, da će dvadeset i prvo stoljeće biti vrijeme školskih krvoprolića, razuzdane pretilosti, rastućeg zaduživanja, sveprisutne nesigurnosti, intenzivirajuće koncentracije bogatstva, nesmanjene svjetske gladi i degradacije okoliša koja prijeti civilizaciji? Svijet je trebalo da postaje sve bolji. Trebali smo postajati sve bogatiji, prosvjetljeniji. Društvo je trebalo napredovati. Je li pojačana sigurnost nabolje čemu možemo težiti? Što se dogodilo s vizijom društva bez brava, bez siromaštva, bez rata? Jesu li te stvari iznad naših tehnoloških mogućnosti? Zašto vizije ljepšeg svijeta koji je izgledao tako blizu sredinom dvadesetog stoljeća, sada izgledaju tako nedostižne da je sve čemu se možemo nadati preživljavanje u sve kompetitivnijem, sve više degradiranom svijetu? Zaista, naše priče su nas iznevjerile. Je li previše tražiti da živimo u svijetu gdje naši ljudski talenti služe za dobrobit svih? Gdje naše dnevne aktivnosti doprinose iscjeljivanju biosfere i blagostanju drugih ljudi? Nama treba Priča o ljudima – ona prava, koja ne liči na fantaziju – u kojoj je ljepši svijet još jednom moguć.

Različiti vizionari nudili su verzije takve priče, no niti jedna još nije postala prava Priča o ljudima, široko prihvaćen skup sporazuma i pripovijesti koji daje smisao svijetu i usklađuje ljudsku aktivnost prema njenom ispunjenju. Mi još nismo u potpunosti spremni za takvu priču zbog toga jer stara, iako u dronjcima, još uvijek ima velike dijelove svog tkanja nedirnute. A čak kad se i to raspadne, još uvijek moramo prijeći, goli, prostor između priča. U turbulentnim vremenima pred nama naši poznati načini djelovanja, razmišljanja i postojanja više neće imati smisla. Mi nećemo znati što se događa, što to sve znači, a ponekad ni što je stvarno. Neki ljudi su već ušli u to vrijeme.

Volio bih da vam mogu reći da sam ja spreman za novu Priču o ljudima, no čak iako sam ja jedan od njenih mnogobrojnih tkalaca, još ne mogu u potpunosti prebivati u novom ruhu. Dok opisujem svijet kakav bi mogao biti, nešto u meni sumnja i odbija, a ispod sumnje je stvar koja boli. Raspad stare priče je neka vrsta procesa ozdravljenja koji otkriva stare rane skrivene ispod njene tkanine i izlaže ih iscjeljujućem svjetlu svjesnosti. Siguran sam da je mnogo ljudi koji ovo čitaju prošlo kroz takvo vrijeme, kada nas napuštaju iluzije prikrivanja: sva stara opravdanja i racionalizacije, sve stare priče. Događaji kao Sandy Hook pomažu iniciranju samog procesa na kolektivnoj razini. Tako i sve super oluje, ekonomske krize, politički slomovi … na ovaj ili onaj način, zastarjelost naše stare mitologije se razgolićuje.

Što je ta bolna stvar koja poprima oblik cinizma, očaja ili mržnje? Ako ostane nezacijeljena, možemo li se nadati da nam bilo kakva budućnost koju stvorimo neće reflektirati tu ranu? Koliko je revolucionara ponovo stvaralo, u svojim vlastitim organizacijama i zemljama, upravo one institucije opresije koje su željeli srušiti? Jedino u Priči o razdvajanju možemo izolirati vanjštinu od nutrine. Kako se ta priča ruši, vidimo da jedno nužno odražava drugo. Uviđamo potrebu za ponovnim sjedinjenjem davno razdvojenih niti duhovnosti i aktivizma.

Imajte na umu, dok opisujem elemente nove Priče o ljudima u sljedećem poglavlju, da moramo prijeći teško područje da bi došli do nje od točke na kojoj smo danas. Ako moj opis Priče o međuovisnosti⁷, ponovnom ujedinjenju čovječanstva i prirode, sebe i drugog, rada i igre, discipline i želje, tvari i duha, muškarca i žene, novca i dara, pravde i suosjećanja i toliko drugih polarnosti izgleda idealistički i naivno, ako pobuđuje cinizam, nestrpljivost ili očaj, tada molim vas nemojte zanemariti te osjećaje. Oni nisu prepreke koje treba prevladati (to je dio stare Priče o kontroli). Oni su kapija za naše potpuno prebivanje u novoj priči i bezgraničnoj moći za promjenu koju ona donosi.

Mi još uvijek nemamo novu priču. Svaki od nas svjestan je nekih njenih niti, na primjer u većini stvari koje danas nazivamo alternativnim, holističkim ili ekološkim. Tu i tamo vidimo uzorke, nacrte, dijelove tkanja u nastajanju. Ali novi mit još nije formiran. Neko vrijeme obitavat ćemo u “prostoru između priča”. To je veoma dragocjeno – neki bi rekli sveto – vrijeme. Tada smo u dodiru s realnošću. Svaka katastrofa razotkriva realnost u dubini naših priča. Strava djeteta, tuga majke, iskrenost jer se ne zna zašto. U takvim trenucima budi se naša uspavana ljudskost te dolazimo u pomoć jedni drugima, čovjek čovjeku, i saznajemo tko smo. To se događa svaki puta kad se dogodi nesreća, prije nego stara vjerovanja, ideologije i politika ponovo ne prevladaju. Sada nesreće i kontradikcije dolaze tako brzo da priča nema dovoljno vremena da se oporavi. Takav je proces rađanja nove priče.

1^ web stranice sa crnom kronikom

2^ vrhunac proizvodnje nafte nakon kojeg bi trebao slijediti pad proizvodnje

3^ prijelaz na godinu 2000.

4^ radionice/tvornički pogoni velikih korporacija u zemljama Trećeg svijeta u kojima ljudi rade za minimalnu nadnicu

5^ 14. prosinca 2012., dvadesetogodišnji Adam Lanza ustrijelio je dvadesetoro djece i šestero odraslih djelatnika škole u selu Sandy Hook, Newtown, Connecticut

6^ drone strikes – od 2014. vlada SAD-a napala je stotine ciljeva u sjeverozapadnom Pakistanu koristeći bespilotne letjelice (trutovi). Bureau of Investigative Journalism objavio je sljedeće kumulativne statistike o žrtvama američkih napada bespilotnim letjelicama (siječanj 2014):

Ukupno napada: 381

Ukupno prijavljenih žrtava: 2,537 – 3,646

Prijavljenih civilnih žrtava: 416 – 951

Prijavljeno poginule djece: 168 – 200

7^ Story of Interbeing – Priča o povezanosti – ‘interbeing’ – stanje povezanosti i međuovisnosti svih pojava.