Postoji drugi svijet, ali on je u ovom.

-W. B. YEATS

Cinični čitatelj mogao bi pretpostaviti da ću razotkriti ‘duhovnost’ kao bijeg od pustog, obeshrabrujućeg svemira Priče o Odvojenosti. Neću jer, nažalost, duhovnost kako ju mi u pravilu zamišljamo je i sama ključna komponenta Odvojenosti. Ona priznaje da je opustošeni materijalizam kojeg nudi znanost u biti točan: da svetost, svrha i svijest ne mogu pripadati samoj materiji, da se ne mogu naći među generičkim subatomskim sastavnim blokovima materijalnog svijeta. Ove stvari, kaže duhovnost, nalaze se umjesto toga u drugom, nematerijalnom području, području duha.

Prema toj premisi, cilj duhovnosti postaje prevazilaženje materijalnog područja i uzdizanje u duhovno. Jedna vrsta antimaterijalizma donosi učenja kao što su ‘Vi niste vaše tijelo’ kao i težnje za ‘podizanjem svojih vibracija’. Pretpostavljajući da kolaps našeg okoliša također dolazi od antimaterijalizma (obezvrjeđivanje i desakralizacija materijalnog svijeta), možda bismo trebali ponovno razmotriti ova učenja. Što je toliko posebno u ‘visokim’ vibracijama? Je li fagot manje lijep od flaute? Je li kamen manje svet od oblaka? Je li Zemlja manje sveta od Neba? Je li superiorno bolje od inferiornog? Je li visoko bolje od niskog? Je li apstraktno bolje od konkretnog? Je li razum bolji od osjećaja? Je li čisto bolje od neurednog? Je li muško bolje od ženskog?

(I, samo kako bih ubacio još više nedoumice u sve ovo, mogao bih dodati: Je li nedualizam bolji od dualizma? Čak i kritiziranje ideje da je jedna stvar bolja od druge još uvijek koristi ‘bolje od’ kao koncept, implicitno vrednujući taj koncept.)

Nije nikakva slučajnost da su se pojave poput apstrakcije duha iz tvari, premještanja boravišta bogova u nebesko područje te pojava patrijarhata, sve dogodile u otprilike isto doba. Sve to pojavilo se sa prvim poljodjelskim civilizacijama, sa njihovim društvenim klasama, podjelom rada te potrebom da se vrši kontrola nad prirodnim silama. Upravo je tada osvajanje prirode, koje je počelo ranije sa domestikacijom biljaka i životinja, postalo eksplicitna vrijednost i bogovi su postali gospodari prirode prije nego njena personifikacija. Društva graditelja, koja su zahtijevala standardizaciju u svojim vojskama i građevnim projektima razvijajući apstraktni sustav mjere u svojem obračunavanju i raspodjeli resursa, prirodno su gledali na nebo, sa njegovim redovnim, predvidljivim kretanjem, kao na sjedište božanstva. Zrcaleći to, više društvene klase – svećenici, plemenitaši i kraljevi – imale su sve manje i manje posla sa tlom i neredom ljudskih odnosa već su bile izolirane u hramovima, palačama i, kada su morali izaći van, iznad zemlje na nosilima. U isto su vrijeme rođeni koncepti dobra i zla. Sve što je kršilo progresivno nametanje kontrole na prirodu i ljudsku prirodu bilo je zlo: poplave, korovi, vukovi, skakavci itd., kao i žudnje tijela, buntovništvo i lijenost. Samodisciplina – nužna kako bi se izdiglo iznad žudnji materijalnog svijeta – postala je kardinalna duhovna vrlina.

Sažimajući jedno poglavlje od 80 stranica iz knjige Uspon čovječanstva (The Ascent of Humanity) u jedan paragraf, nadam se da nisam kompliciranu raspravu sveo na gomilu klišeja. Poanta je u tome da naša predodžba duhovnosti ima vrlo duboke korijene i da te korijene dijeli sa svim drugim stvarima u našoj civilizaciji – čak, začudo, i sa znanošću. Prema tome ne bi trebalo biti nikakvo iznenađenje da kako naše dominantne institucije propadaju i naša duhovnost isto tako prolazi kroz tranziciju. Ona je već u tijeku dok dugo zakopana ezoterična jezgra vodeće religije izranja u masovnoj svijesti.

Golema energija uložena je u pokušaje da se dokaže postojanje nematerijalnog svijeta. Nedavni primjer, prikaz iskustva bliske smrti Ebena Alexandera u nedavnom bestseleru Dokaz neba dokazuje da se ovo iskustvo moralo dogoditi neovisno o njegovom mozgu, koji je bio u dubokoj komi. To je razlog, implicira knjiga, zašto je njegovo iskustvo bilo tako značajno. Kritičari su se brzo okupili kako bi pobili njegove zaključke dokazujući da ne postoji način da se dokaže potpuna odsutnost barem nekakve kortikalne funkcije koja, zajedno s naknadnim lažnim sjećanjem i konfabulacijom, nudi materijalističko objašnjenje temeljeno na mozgu. Ali ja mislim da ni kritičari ni sam autor nisu shvatili stvarni značaj knjige. Ona ne ukazuje na izvan-materijalni izvor svijesti nego na naše plitko razumijevanje same materije koja ima svojstva koja ne bi mogla egzistirati sa stanovišta klasične fizike, kemije i biologije. ‘Duhovnost’ njegovog iskustva leži u onome što ono jest, a ne što dokazuje.

Zašto tako očajnički želimo pobjeći od materijalnog svijeta? Je li on zaista tako turoban? Ili bi prije moglo biti da smo ga mi napravili turobnim: zamračili njegovu titravu tajanstvenost našim ideološkim naočnjacima, raskinuli njegovu beskonačnu povezanost sa našim kategorijama, ukinuli njegov spontani red sa našim pločnicima, umanjili njegovu bezmjernu raznolikost sa našim potrošnim artiklima, razbili njegovu vječnost sa našom štednjom vremena i zanijekali njegovo obilje sa našim novčanim sustavom? Ukoliko je tako, onda smo zavedeni ukoliko u nematerijalnom spiritualnom području tražimo spas od tamnice materijalnosti.

Aktivisti su u pravu da budu oprezni prema takvim pokušajima. Ako se sveto nalazi izvan materijalnoga, zašto se gnjaviti s materijalnim? Ako se interesi duše protive interesima tijela, onda zašto nastojati da se poboljša svijet tijela, društveni i materijalni svijet? Duhovnost postaje ono što je religija bila za Marxa: opijum za narod, odvlačenje pažnje od vrlo stvarnih problema sa kojima se suočava naš planet.

Sa druge strane, bilo bi zaista arogantno odbaciti tisuće godina svetih učenja kao nevješte fantazije sanjara i zadnjih nekoliko stotina godina duhovnosti kao budalaštine ljudi koji se jednostavno nisu znali nositi sa gorkom istinom mehaničkog, besmislenog svemira. Oni nastoje popraviti strahovit nedostatak znanstvenog svjetonazora u kojem donedavno nije bilo mjesta za cjelokupne dimenzije ljudskog iskustva. Pojave koje se nisu uklapale u znanstvenu ortodoksiju bivale su proglašene nepostojećima; onome koji prihvaća znanost kao manje više potpun prikaz prirodnog svijeta, jedini način da opravda ove pojave bio je da im pripiše natprirodno objašnjenje.

Drugim riječima, ako se složimo da u svemiru znanosti u sebi nije prisutna inteligencija, onda mora biti da svaka inteligencija koja postoji dolazi izvana, izvan materijalnog svemira. Doktrina „Inteligentnog dizajna“ primjer je takve vrste razmišljanja. Ovakav red što ga pokazuje život nije mogao jednostavno spontano proizaći iz mrtve materije i slijepih sila; prema tome, mora da je bio dizajniran nekim vanjskim djelovanjem (Bog). Ali, ako prihvatimo inteligenciju, pomak prema redu, ljepoti i organizaciji, kao prirođeno svojstvo tvari, tada nije nužno nikakvo vanjsko djelovanje.

Možda će zvučati kao da nudim obranu konvencionalnog znanstvenog materijalizma. Baš obrnuto. Umjesto da slijedi put religije i kaže kako inteligencija koju vidimo ima natprirodno podrijetlo, znanost ju pokušava u potpunosti zanijekati tumačeći ju kao jednu vrstu iluzije, kao slučajan nusproizvod tih slijepih sila, ne nešto prirođeno. Shodno tome, znanost je kao institucija neprijateljska prema bilo kojoj paradigmi koja sugerira inteligenciju ili svrhu prirođenu tvari.

Pri proučavanju različitih heterodoksnih znanstvenih teorija i tehnologija koje iz njih proizlaze, često sam se pitao zbog čega neke od njih izazivaju takvo ekstremno neprijateljstvo od strane establišmenta. Teorije koje ga izazivaju, ustanovio sam, dijele nešto zajedničko: sve one podrazumijevaju, kao što sam ranije spomenuo, da je svemir skroz naskroz inteligentan. Razmotrite primjerice sjećanje vode. Čista voda više nije puka beznačajna bezoblična masa molekula već su bilo koja dva ‘uzorka’ vode jedinstvena; oni su individue koje, poput nas, sa sobom nose zapis o svim prošlim utjecajima, i kadri su prenositi te utjecaje na sve što dotaknu. Ili razmotrite ‘adaptivnu mutaciju’ – teoriju da genetska mutacija nije nasumična nego preferencijalno nastavlja prema onim mutacijama koje organizam ili okoliš iziskuje. Ovakva vrsta svrhovitosti predstavlja anatemu za znanstvenu ortodoksiju. Svaka teorija koja podrazumijeva da svemir ima nekakvu inteligenciju ili vlastitu svrhu, prijeti da će svrgnuti čovječanstvo sa njegovog privilegiranog položaja gospodara prirode. Umjesto toga, naša inteligencija postaje dio jedne veće inteligencije koju onda težimo shvatiti i sa njom surađivati.

Neprijateljstvo znanosti prema bilo čemu što imalo miriše na  red i inteligenciju prirođenu tvarima sada se mijenja. Svuda oko rubova znanosti rastu nove paradigme koje svojstva nekada protjerana u duh puštaju natrag u tvar. To se može shvatiti i na način da se duh i tvar ponovno ujedinjuju.

Jedan aspekt ovog ponovnog ujedinjenja jest sastajanje aktivizma i duhovnosti. U radionici mladih, u sklopu pokreta Occupy, jedna aktivistica je opisala kako je njen otac, tradicionalni marksist, bio zgrožen kada je s njim podijelila svoje zanimanje za ‘svjesnost’ i duhovni put. Tradicionalno na ljevici bilo što što miriše na duhovnost je ili luksuz privilegirane klase, odvlačenje pažnje sa stvarnog posla pred nama ili fantazija koja zamagljuje ispravnu analizu problema.

Ja mogu razumjeti odakle dolazi njegovo razmišljanje. Već dugo vremena izravno uključeni aktivisti ismijavaju takozvane tragače za duhovnim. „Siđite se sa svog jastučića za meditaciju i napravite nešto! Patnja je svuda oko vas. Imate ruke, mozak, resurse. Napravite nešto u vezi patnje!“ Ako kuća gori, biste li samo tako sjedili i meditirali, vizualizirajući svježe slapove da ugase vatru kroz moć manifestacije? Eto, figurativna kuća gori oko nas baš u ovom trenutku. Pustinje se šire, koraljni grebeni umiru i zadnje od autohtonih vrsta bivaju uništene. I evo vas usred svega toga kontemplirate kozmički zvuk OM. Gledano na taj način, spiritualnost je vrsta eskapizma.

Ovoj snažnoj kritici duhovnici nude jednako snažan odgovor. „Bez dubinskog rada na sebi, kako ćete izbjeći ponovno stvaranje svojih internaliziranih tjeskoba u svemu što radite?“ Tako često vidimo iste zlouporabe moći, iste organizacijske zbrke među aktivistima društvene promjene kao u institucijama koje oni pokušavaju promijeniti. Ako ovi aktivisti izađu kao pobjednici, zašto bismo očekivali da će društvo koje oni stvore biti išta drugačije? Osim ako smo napravili transformacijski rad na sebi, mi ćemo ostati proizvodi iste one civilizacije koju pokušavamo transformirati.

Mi trebamo promijeniti naše navike mišljenja, vjerovanja i činjenja kao i naše sustave. Svaka razina učvršćuje drugu: Naše navike i vjerovanja oblikuju psihičku podstrukturu našeg sustava što posljedično u nama potiče odgovarajuća vjerovanja i navike. Zbog toga su politički aktivisti i duhovni učitelji jednako u krivu kada prvi kažu, „Fokusirati pažnju na mijenjanje vaših vjerovanja o oskudici je neozbiljan čin kojim ugađate sami sebi dok sustavna prisila na stvarnu oskudicu koja određuje život i smrt nastavlja pritiskati bilijune bez obzira na vaša vjerovanja i odabire životnog stila,“ a potonji kažu, „Samo radite na sebi i svijet oko vas će se mijenjati. Nemojte izbjegavati stvarne, osobne teškoće projiciranjem problema na društvo, politički sustav, korporacije i ostalo.“

Ova dva tabora bi trebala biti saveznici i ustvari niti jedan neće uspjeti bez drugoga. Što je više ljudi koji su ušli u zahvalnost, velikodušnost i povjerenje i ostavili za sobom određenu količinu razmišljanja utemeljenog na strahu, to će sociopolitička klima biti više prijemčiva na radikalnu reformu koja će utjeloviti vrijednosti međupovezanosti. I što se više naši sustavi mijenjaju kako bi utjelovili ove vrijednosti, to će ljudima biti lakše napraviti osobnu promjenu. Danas naš ekonomski okoliš urla na nas, „Oskudica!“; naš politički okoliš urla na nas, „Mi protiv njih“; naš medicinski okoliš urla na nas, „Bojte se!“ Zajedno, oni u nama održavaju osjećaj da smo sami i strah od promjene.

Na srednjoj razini, također, onoj koju čini obitelj, zajednica i mjesto, naš društveni i fizički okoliš nameće razdvojenost. Život u nuklearnim obiteljima u izoliranim kutijama, nabavljanje onog što nam je nužno za život od anonimnih stranaca, bez ikakve ovisnosti o zemlji oko nas u odnosu na hranu, podmeće razdvojenost u naše temeljne percepcije svijeta. Radi toga bismo mogli reći da je bilo kakav trud za promjenom ovih okolnosti duhovni posao.

Po istoj logici, bilo kakav trud na promjeni ljudskih temeljnih percepcija o svijetu jest politički posao. Kakvi ljudi nalaze utočište u rastućim predgrađima? Kakvi ljudi rade poslove koji ne zadovoljavaju niti jednu želju osim želje za sigurnošću? Kakvi ljudi pasivno stoje sa strane dok njihova država vodi jedan nepravedan rat za drugim? Odgovor je: ljudi puni straha. Otuđeni ljudi. Ranjeni ljudi. Zato je duhovni posao politički, ako širi ljubav, povezanost, oprost, prihvaćanje i izlječenje.

To ne znači da bi se svaka osoba ‘trebala’ baviti svakom razinom. Svaki od nas ima jedinstvene nadarenosti koje nas vuku prema poslu za koji su te nadarenosti najpogodnije. Iako će zdrava, oblikovana osoba općenito biti uključena u svijet na više razina, pošto je ona pojedinac, prijatelj, član obitelji, član zajednice i mjesta, stanovnik bioregije, stanovnik države te član plemena cjelokupnog života na Zemlji, čak i stanovnik svemira, isto je tako istina da mi prolazimo kroz faze relativne usredotočenosti prema unutra odnosno prema van, akcije i mirovanja, izražavanja i povlačenja.

Kada više nemamo rigidnu distinkciju ja/drugi onda prepoznajemo da svijet odražava naše ja; kako je za rad na sebi nužno raditi u svijetu, te kako je za učinkovit rad u svijetu nužan rad na sebi. Naravno, uvijek je bilo duhovnih praktičara koji su politički aktivni i političkih aktivista koji su duboko duhovni, međutim sada privlačenje između ta dva područja postaje neukrotivo. Sve više društvenih i ekoloških aktivista odbija prevladavajuća vjerovanja na načine koji su više osobni. Pristalica pokreta Occupy će vjerojatno podupirati povezujuće roditeljstvo, prakticirati meditaciju, koristiti alternativnu medicinu. Hipiji i radikali 60-ih se približavaju.