Drugi svijet nije samo moguć, ona je na putu. Za tihog dana mogu je čuti kako diše.

—Arundhati Roy

Nada je ovih dana na lošem glasu među nekim učiteljima. U jednu ruku izgleda da nam ona sugerira puste želje koje nam odvraćaju pažnju od trijeznog procjenjivanja stvarnosti i potiče nerealna očekivanja. Kako je to Nietzsche sročio, “Nada je najgore zlo jer produžava  muku ljudi.” Međutim, u jeziku “duhovnosti” nada podrazumijeva odbijanje sadašnjeg trenutka ili možda mrlju sumnje koja nagriza kreativnu moć nečijih namjera. No ne budimo prebrzi u odbacivanju ovog primarnog elementa ljudske psihe. Što nam govori nada “vječno ničući”, kao što to često biva, kao cvijet duž pustih staza beznađa?

Doista, ljudi se često nadaju apsurdnim stvarima koje blokiraju njihovo iskustvo postojeće istine i njihovu sposobnost da mudro reagiraju na njega: bolesna žena koja se nada da će kvržica u njenoj dojci proći ako ju ignorira; dijete koje se nada da će Mama i Tata ponovo biti zajedno; naše društvo koje se nada da će znanstvenici pronaći rješenje za klimatske promjene. Kako god da se očituje emocionalna energija koja leži u podlozi nade je “Sve će biti u redu.” Na neki način to je istina – ne zato što se naši najgori strahovi neće ispuniti, već zato jer se mirimo s njima kad se dogode. Žena će biti dobro ne zato jer ignorira kvržicu, već zato jer ju priznaje i prihvaća liječenje ili zato jer gubi dojku, ali doživljava ljubav i samo-prihvaćanje koje nadilazi njen izgled ili možda zbog onoga što se događa u procesu umiranja. Isto su tako znanstvenici već pronašli rješenje za klimatske promjene, mnogo rješenja. Ona su nam pred nosom: očuvanje, permakultura, obnovljiva energija, jednostavno življenje, bicikli, proizvodnja bez otpada i tako dalje. No tek kad nas klimatske promjene uistinu pogode vjerojatno ćemo provoditi ta rješenja na značajnijoj razini. Nada nam pokazuje odredište, a čitav teritorij, teritorij beznađa, leži između njega i nas.

U najmračnijem očajanju iskra nade tinja neugasiva u nama spremna da se rasplamsa na najmanju priliku dobrih vijesti. Koliko god da je cinizam neodoljiv, u nama živi dječji idealizam uvijek spreman vjerovati, uvijek spreman da na nove mogućnosti gleda svježim očima opstajući unatoč beskonačnim razočaranjima. Čak i u najmračnijim trenucima pokoravanja starom normalnom naše sudjelovanje u tome bilo je bezvoljno jer je dio naše energije tražio nešto izvan svijeta kakvog smo poznavali.

Iz logike stare priče proizlazi da je nada laž, halucinacija nečeg nemogućeg. No ona dolazi iz našeg prirođenog idealizma, znanja u našem srcu o ljepšem svijetu. Vjerovanja koja nam govore da je ljepši svijet nemoguć u sukobu su sa srcem koji nam kaže da nije. Tek kad se raspadnu skele tih vjerovanja, nada se više ne mora zaodijevati u apsurd. Nova Priča o svijetu daje praktičan izričaj srcu koje zna, a nazivamo ga nada; tada ona postaje autentični optimizam. Naša nerazumna nada usmjerava nas prema nečem istinitom. Zato je zovem glasnikom.

Ova nova priča, budući da utjelovljuje različito razumijevanje stvarnosti i kauzalnosti, također mijenja naše razumijevanje onoga što je praktično. Iz priče o međupovezanosti spoznaja našeg srca da je važno brinuti se o 95-godišnjoj punici nije više u konfliktu s prosudbom našeg uma. Uvjeti prosudbe su se promijenili. Srce i um ne moraju više biti u raskoraku. Njihovo uzajamno približavanje dio je šireg trenda ponovnog sjedinjenja koje je izlječenje našeg svijeta, a obuhvaća ponovno sjedinjenje duha i tvari, discipline i želje, tijela i duše, novca i dara, prirode i tehnologije, muškarca i žene, domaćeg i divljeg, rada i igre i života i umjetnosti. Svako od ovoga, shvatit ćemo, stvara i sadržava ono drugo. Nećemo više živjeti u iluziji da su oni odvojeni.

Možda većina mojih čitatelja još uvijek ima za prebroditi veliki dio teritorija beznađa prije nego se uspiju u potpunosti prizemljiti u novoj priči. Znam da ja imam. Unatoč tome, dok na mahove izranjamo iz te teritorije mi stječemo vjeru i hrabrost da činimo ono što nam je stara priča govorila da je uzaludno. Ovo razumijevanje je oslobađajuće. Toliko ljudi potiskuje izražavanje svojih talenata misleći da bi s njima trebali raditi nešto veliko. Vlastite akcije nisu dovoljne – treba napisati knjigu koja će doprijeti do milijuna. Kako brzo se to pretvara u takmičenje u tome čije će se ideje čuti. Kako to obezvređuje mala, prekrasna nastojanja većine čovječanstva; obezvređuje, paradoksalno, upravo one stvari koje moramo početi raditi svi zajedno da bi planet održali vrijednim življenja. Uvijek me ponovo mladi ljudi pitaju nešto poput “Stvarno bih se volio baviti permakulturom – to je ono što volim – no zar nemam odgovornost da radim nešto veće od toga?” Ja odgovaram da je izbor malen jedino ako se gleda očima odvojenosti. Iz perspektive međupovezanosti vaš izbor nije ni manje ni više važan od bilo kojeg koji čini Barack Obama.

Logika Odvojenosti hvata nas u zamku paradoksa. Svijet se može promijeniti jedino ako bilijuni ljudi radi različite izbore u svojim životima, ali pojedinačno, niti jedan od tih izbora nije važan. Stvari koje su važne nisu važne. Što ako ja to učinim, a nitko drugi ne učini? Uistinu izgleda kao da nitko i nije. Zašto to činiti?

Ja ustvari ne sugeriram da radimo ta mala djela jer će ona na neki misteriozni način promijeniti svijet (iako hoće). Ja sugeriram da se radije usmjerimo na to odakle dolaze naši izbori nego kuda oni vode. Nova priča vrednuje i objašnjava naše izbore, ali motivacija dolazi od negdje drugdje. Na koncu, kako možemo stvarno znati koje će biti posljedice naših akcija? Teorija kompleksnosti nas uči da u kaotičnoj zoni između dva atraktora, sićušne perturbacije mogu imati ogromne nepredvidive efekte. Mi smo danas na takvom mjestu. Naša civilizacija se približava promjeni faze. Tko može predvidjeti posljedice naših akcija? Policajac daje par čizama bosonogom beskućniku, nevidljiv čin dobrote. Kako bi on mogao znati da li ga netko snima i da njegov čin neće pobuditi dobrotu milijuna? Čovjek onda proda čizme da kupi drogu raspirujući cinizam u milijunima drugih. Bilo da su nevidljiva ili ne, djela velike vjere, djela koja proizlaze iz stava duboko u području ponovnog sjedinjenja, uzrokuju snažno širenje valova kroz tkanje kauzalnosti. Na svaki način, možda stazama kojih nismo svjesni, ona se izranjaju u vidljivom svijetu.

Kada su moja djeca bila mala pohađala su Montessori vrtić. Nikada prije niti poslije nisam se susreo sa školom koja tako treperi ljubavlju, smijehom i nježnošću. Učitelji su se ophodili s djecom s dubokim, iskrenim poštovanjem, nikada ih patronizirajući, nikada prisiljavajući, nikada manipulirajući pokudom ili pohvalom, dajući im iskustvo bezuvjetne ljubavi. Ti vrtićki dani danas su samo mutno sjećanje za djecu koja su odande otišla u grubi, ponižavajući svijet odvojenosti, no u svojoj mašti ja zamišljam mali zlatni sjaj u njima, a u tom sjaju vidim sjeme. To je sjeme bezuvjetne ljubavi i poštovanja koje su tamo primili, koje čeka trenutak da nikne i procvate i onima koji ga dotaknu rodi isti onaj plod koji su primila moja djeca. Možda godina, dvije vrtića nisu dovoljne da se prebrodi brutalni aparat odvojenosti koji upravlja modernim djetinjstvom no tko zna kada i gdje bi mogao procvjetati dalje? Tko zna koje posljedice će donijeti? Biti u svetištu ljubavi i poštovati svaki dan kroz godinu ili dvije u razdoblju tako formativne životne faze usađuje u osobu sklonost suosjećanju, pouzdanju, samoljubavi i samopoštovanju. Tko zna kako će taj biljeg promijeniti djetetove izbore kasnije u životu? Tko zna kako će ti izbori promijeniti svijet?