Način na koji vidiš ljude je način na koji se prema njima odnosiš, a način na koji se prema njima odnosiš je ono što oni postaju.

—Goethe

Ispod zajedničkog sporazuma o tome da je problem sa svijetom u zlu, a rješenje u pobjedi nad njim, stoji nezadovoljena potreba za samopotvrđivanjem. Dvije trećine naših političkih rasprava usmjereno je prema zadovoljavanju naše potrebe da budemo u pravu, da se priklonimo Bogu. Ako čovjek koji se sa mnom ne slaže, čini to zato jer je glup, naivan, prevaren ili pokvaren onda mora da sam ja pametan, bistar, neovisna uma i dobar. Za pozitivne kao i negativne prosudbe uzimamo sebe kao prešutne referentne točke (lijen znači “ljeniji od mene” a odgovoran znači “odgovoran kao ja”).

Zašto zapravo posjećujete web stranice koje vas uzrujavaju i ljute? Koji god razlog iznosili (na pr. “da budem informiran”), stvarni razlog je možda emocionalno zadovoljstvo, podsjećanje da ste u pravu, pametni, jednom riječju dobri. Vi ste dio klike. Ako se želite još više u to uvjeriti, možda možete započeti online debatnu grupu ili grupu licem-u-lice gdje se vi i gomila drugih ljudi sastajete i pričate o tome kako ste u pravu i kako su grozni, neshvatljivi, zli i bolesni oni drugi ljudi. Nažalost, zbog toga što to zadovoljstvo izaziva ovisnost, niti jedna količina neće biti dovoljna. (Ovdje se ustvari radi o potrebi za samoprihvaćanjem, a ponuđena zamjena ne zadovoljava i ne može zadovoljiti tu pravu potrebu.) Uskoro će svatko poželjeti da bude još više u pravu – više u pravu od određenih drugih u grupi, što će se izroditi u borbu izbliza i rasplamsati ratove.

Možda vi ipak želite biti čak još više u pravu. Pa onda idite i angažirajte se u nekoj građanskoj neposlušnosti, dajte da vas uhapse, dajte da vas pretuče policija. Pokažite kroz svoje ispaštanje kako su čudovišni oni moćni koji vladaju. Gledajte što su mi učinili!

Pa sad, ja ne kažem da protest i direktna akcija uvijek, pa čak ni često, dolaze iz osjećaja samo-pravičnosti. Oni su također moćni načini za remećenje priče koja dozvoljava uspijevanje nepravde. Oni mogu razotkriti ružnoću ispod fasade normalnog.  Nema sumnje da su kod mnogih tvrdokornih aktivista pomiješana oba motiva, istinskog služenja i samo-pravičnosti. U kolikoj je mjeri prisutan ovaj zadnji motiv, pokazat će rezultati. Vi ćete postići svoj cilj – da izgledate dobri i budete u pravu i učinite da vaši protivnici izgledaju zli. I povećat ćete količinu mržnje u svijetu. Vaši simpatizeri će mrziti i bjesnjeti protiv zlotvora. Pretpostavljam da je neizrečena nada da ako taj bijes dovoljno naraste, mi ćemo se svi podići i srušiti elite. No što ćemo stvoriti na njihovo mjesto, prožeti, kao što jesmo, pravičnošću i ideologijom rata?

Ratobornost ima još jedan nedostatak da otuđuje neangažirane, one koji osjećaju da ispod proklamiranog cilja promjene društva postoji cilj da se bude pravičan. Kada su ljudi neprijateljski raspoloženi prema bijesnoj feministkinji, zagriženom veganu, militantnom borcu za očuvanje okoliša, oni ne samo da brane Priču o Svijetu i samozadovoljstvo koje ona dozvoljava; oni brane sebe od implicitnog napada. Ako vaš aktivizam, bilo za društvenu promjenu ili promjenu načina prehrane u vašoj obitelji, izaziva neprijateljstvo, to bi moglo biti ogledalo unutarnjeg neslaganja.

Čak i ako reakcija na ratobornost nije neprijateljska, borca je lako otpisati: on nije stvarno posvećen cilju već borbenosti.

Aktivistica Susan Livingston pisala mi je o prijedlogu koji je bila napisala za Occupy grupu u Caltechu (California Institute of Technology) koja se protivila sklapanju ugovora između instituta i kompanije BP. Kazala je, “To se dogodilo jer me mučio ratoborni stav nekih ljudi u javnoj diskusiji. Nisam vidjela brigu kakvu bih željela za zajednicu konflikta – mnoštvo birokrata niže razine, malih dioničara i vlasnika franšiza čiji kruh ovisi o BP-u. Što su oni – kolateralna žrtva? A pogotovo nakon gledanja filma ‘Polja bušotina’ o uništavanju ljudi i okoliša u Nigeriji u rukama Shell-a, nije mi drago izdvajati BP kao odgovor na otpore nekih privilegiranih studenata koji žele imati svoj kolač i još ga pojesti. No morali smo od nekuda početi, a sa privilegijom dolazi i mogućnost organiziranja učinkovite kampanje otpora.”

U ovom komentaru Susan ocrtava ključnu vezu između privilegije i ratobornosti. Ratobornost, mentalitet rata uvijek uključuje kolateralne žrtve. Nešto uvijek treba žrtvovati za Stvar. Žrtvovanje drugih (“zajednicu konflikta”) također je definirajući mentalitet elitizma: štogod da je u pitanju, oni drugi su manje važni od mene, moje klase, mojeg cilja. Privilegirani uvijek žrtvuju druge za njihovo vlastito dobro. Ako se ponekad i sami žrtvuju, to ne umanjuje njihov elitizam.

To ne znači da bi naftnim kompanijama trebalo biti dozvoljeno da nastavljaju raditi ono što rade kako bi se sačuvao kruh vlasnika benzinskih crpki. Radi se samo o tome da je potrebno da se svakoga vidi i uzme u obzir, a ne da ga se otpiše. Militaristi misle da odustajanje od borbe znači popuštanje zločestim dečkima. Kada bi svijet stvarno bio podijeljen na dobre i loše dečke, tada bi to možda bila istina, no unatoč tome što nam govore filmovi, svijet nije tako podijeljen. Alternative borbi, stoga, mogu imati više, a ne manje moći za stvaranje promjene.

Najčešće akcije poduzete iz samo-pravičnosti završavaju samo vrednovanjem samo-pravičnosti kroz neprijateljsku reakciju koju stvaraju. Vidite? Rekao sam vam da su ti ljudi grozni! Direktne akcije, protesti, štrajkovi glađu i tako dalje snažni su samo do one mjere do koje je odsutna samo-pravičnost. Ako se poduzimaju u namjernom služenju viziji onoga što bi moglo biti, tada su uistinu moćni. To ne moraju biti ratne akcije; to mogu biti akcije kazivanja istine, ljubaznosti ili služenja. Kako možete znati da je vaša akcija stvarno jedna od takvih, a ne rat zamaskiran u ljubav? Kako možete pogoditi koji su vaši vlastiti motivi za vaše političke akcije, bilo online ili na ulici? Pa, ako se osjećate superiorni u odnosu na one koji nisu tako angažirani, ako ih osuđujete ili pokroviteljski praštate onima koji nisu shvatili u čemu je stvar (i zato se vi morate plemenito žrtvovati u njihovo ime), tada je motiv da se dokažete dobrim skoro sigurno prisutan. A to je ono što ćete i postići. Možete poći u grob ispunjeni osjećajem divljenja prema sebi. Možete dati da vam se na nadgrobni kamen ukleše “Bio je dio rješenja, a ne problema – kao neki.” No ne biste li radije promijenili svijet?

Upitajte se, ako mislite da su bogati, moćni, republikanci, demokrati, lovci na veliku divljač, direktori u mesnoj industriji, oni koji se bave frekingom nafte, ili članovi bilo kojeg drugog podskupa ljudskog društva, zli (ili sramotni, odbojni, odvratni, itd.): Biste li bili voljni odbaciti to vjerovanje ako bi vas to učinilo učinkovitijim agentom promjene? Jeste li voljni pogledati koliki je dio vašeg sustava vjerovanja gigantska igra podupiranja pozitivne slike o samom sebi?

Ako osjećate imalo odbojnosti prema načinu razmišljanja koji sam opisao, osuđujete one koji žive u njemu ili osjećate defenzivnost oko toga da li se to odnosi na vas, tada možda niste sasvim izvan njega. To je u redu. Taj način razmišljanja dolazi od duboke rane koju je civilizacija nanijela skoro svakome od nas. To je jauk odvojenog sebstva, “A što je sa mnom?” Sve dok djelujemo sa tog mjesta nije važno tko dobiva rat protiv zla (onoga što vi vidite kao zlo). Svijet neće skrenuti sa svoje smrtonosne spirale.

Mnogi ljudi (Ja se nadam da nisam jedini!) donose naizgled etičke i moralne izbore s tajnim ciljem na umu: da demonstriraju sebi i drugima svoju vlastitu krepost; da sebi daju dozvolu da se sviđaju sebi samima i da si odobravaju. Neodvojivi partner tog cilja je sklonost prosuđivanju onih koji ne rade iste izbore. “Ja sam dobra osoba jer ja recikliram (za razliku od nekih ljudi).” “Ja sam dobra osoba zato jer sam vegan.” “Ja sam dobra osoba zato jer podržavam prava žena.” “Ja sam dobra osoba zato jer dajem u dobrotvorne svrhe.” “Ja sam dobra osoba zato jer pazim da društveno odgovorno investiram.” “Ja sam dobra osoba zato jer sam se odrekao prednosti društva i odabrao sam da sve dijelim s potlačenima.” “Ja sam dobra osoba zato jer živim u šumi jedući korijenje i bobice ne ostavljajući nikakav ugljični trag.” Mi nismo svjesni naše vlastite samo-pravičnosti, ali drugi je mogu namirisati na kilometre. Neprijateljstvo koje mi aktivisti i dobročinitelji pobuđujemo govori nam nešto. To je ogledalo našeg vlastitog nasilja.

Derrick Jensen, suočen s izrekom Audre Lorde (The Master’s Tools Will Never Dismantle the Master’s House – Oruđem gospodara ne može se srušiti gospodareva kuća), jednom je rekao, “Baš me briga čije prokleto oruđe koristim.” Razlog za izbjegavanje gospodarevog oruđa nije izbjegavanje neke vrste moralne ljage. Nije to zato da bi se distancirali od onih koji imaju vlast i da bi svima (pogotovo sebi) pokazali da se suzdržavamo koristiti iste metode kao tirani. To je zato što su ta oruđa na kraju neučinkovita.

Ako je cilj naših akcija građenje pozitivne slike o samom sebi, onda je to ono što ćemo postići – ni više ni manje. Ići ćemo kroz život čestitajući si na našoj superiornoj etici, žaleći one koji ne vide svjetlost i zamjerajući onima koji ne dijele naše žrtve. Ali golotinja naše pobjede s vremenom će postajati sve očitija, dok svijet naokolo gori i naša dublja potreba, a to je da ne sumnjamo u to da doprinosimo ljepšem svijetu, ostaje nezadovoljena.

Jedan čitatelj odgovorio mi je žestokom kritikom na članak koji sam napisao o Demokratskoj Republici Kongo, tvrdeći da moje spominjanje tamošnjih vojnih diktatora učvršćuje narativ o afričkim divljacima kojima je nužna pomoć bijelog čovjeka, a zamagljuje krivnju pravih počinitelja unutar kompanija zapada i upravnih odbora. Ustvari je prva trećina članka bila posvećena vanjskom porijeklu problema u kolonijalizmu, ropstvu, rudarenju i globalnom financiranju. Ja sam napisao da će u našem današnjem ekonomskom i financijskom sustavu uvijek postojati neki Kongo. Čak sam eksplicitno kritizirano mentalitet “Velikog bijelog spasitelja.” Pa zbog čega je onda čitatelj zapravo bio ljut?

Moj dijalog s čitateljem, koji je uslijedio nakon toga, upućuje na to bi to moglo biti. Odgovorio sam mu da se slažem da su vojni diktatori žrtve jednako koliko i zločinci, no da bi se isto moglo reći i za generalne direktore i bankare, a moglo bi se reći i za sve nas koji koristimo mobilne telefone u čijoj se izradi koriste zemni minerali iskopani, uz primjenu ogromnog nasilja, u zemljama poput Konga. Svi smo mi i žrtve i počinitelji, rekao sam. Pravi krivac je sustav; zbog toga je svaka strategija koja krivce vidi kao određenu grupu pokvarenih ljudi pogrešna i na kraju neće uspjeti.

Odgovor je razbjesnio mog kritičara. “Kako se usuđujete moralno izjednačavati te vojne diktatore iz upravnih odbora koji su svjesno odgovorni za bijedu milijuna ljudi s običnim potrošačem mobilnog telefona? Ti ljudi moraju biti razotkriveni, suđeni i snositi odgovornost.”

Aha, pomislio sam. Razlog njegovom bijesu je taj što moj članak ne valorizira njegov pravičan bijes. Naravno da se djelovanje sustava na svim razinama, uključujući upravne odbore, treba razotkriti. No ako taj pokušaj izvire iz pretpostavke da su to ljudi vrijedni prijekora i da će njihovo kažnjavanje i “priznavanje odgovornosti” u osnovi riješiti problem, tada će srž problema ostati netaknuta. Možda ćemo vidjeti privremena, lokalizirana poboljšanja, ali glavna plima – plima mržnje i nasilja – nastaviti će rasti.

Neki ljudi se uvijek razbjesne čitajući sve što na neki način ne podržava priču poput “Te grozne ljude vani treba zaustaviti.” Oni će koristiti epitete kao “naivno” ili optuživati pisca da je i sam prodana duša, rasista ili izdajnik jer propušta da vidi zlo onih na vlasti. (Ovaj kritičar je insinuirao da sam ja omekšavao svoj narativ kako bih ga učinio prihvatljivijim za vratare prestižnih časopisa.) Ti ljudi ustvari samo brane svoju priču. Žestina napada također otkriva osobnu, emocionalnu dimenziju njihovog obrambenog stava. Stav da je problem u nekoliko groznih ljudi postavlja nas same u kategoriju “dobrih osoba” i oslobađa nas vlastite sukrivnje. Tako je svaka prijetnja toj priči, prijetnja vlastitoj dobroti i samoprihvaćanju što ostavlja dojam prijetnje za sam opstanak; otuda tako bijesan odgovor.

Tipičan način na koji se branimo od nekoga tko misli da smo zli je taj da iste optužbe usmjerujemo protiv napadača. Obratite pažnju na komentare na online članke. Iako na površini stavovi desnog i lijevog krila mogu biti oprečni, narativ koji leži ispod njih je isti: drugoj strani nedostaju osnovne kvalitete ljudske pristojnosti. Oni su neznalice, arogantni, glupi, nemoralni, ne može im se oprostiti, bolesni. Nije to samo u politici – isto se događa u svakoj polariziranoj debati. Fizičar Max Tegmark koautor MIT-ovog (Massachusetts Institute of Technology) Pregleda znanosti, religije i porijekla, (i sam ateista) bio je iznenađen zajedljivim komentarima ne samo od strane religioznih fundamentalista nego čak više od strane ateista. Primijetio je, “Ne mogu si pomoći da se ne osjećam pogođen time kako neki ljudi sa obje krajnje strane spektra, religiozne i antireligiozne, dijele uznemirujuće sličnosti u stilu debatiranja.”

Očito, ne mogu obje strane biti u pravu u odnosu na implicitnu tezu da njihova strana obuhvaća bolju vrstu ljudskih bića. Zbog toga je tako plodno u istu sobu dovesti protivnike koji demoniziraju jedan drugog i stvoriti uvjete u kojima njihova zajednička ljudskost postaje vidljiva (kao što je duboko slušanje ili privremena odgoda prosuđivanja). Izraelci i palestinci, aktivisti za i protiv abortusa, borci za zaštitu okoliša i korporativni službenici nauče da je njihovo zgodno objašnjenje “Oni su jednostavno zli”, pogrešno. Oni možda mogu zadržati svoje razlike u mišljenjima, a širi sustavi koji generiraju njihove sukobe interesa možda i dalje opstaju;oni i dalje mogu biti protivnici, ali više neće biti neprijatelji.

Kada obje strane spora uživaju u porazu i poniženju druge strane, oni su zapravo na istoj strani: na strani rata. A njihovo neslaganje je puno više površinsko nego njihova neiskazana i obično nesvjesna suglasnost: problem je zlo u svijetu.

Ta suglasnost gotovo je sveprisutna. Pogledajte fabulu tolikih holivudskih filmova gdje rasplet drame dolazi nakon potpune pobjede nad okorjelim negativcem. Od high-concept filmova (filmovi tipa ‘što bi bilo kad bi bilo’) poput Avatara do dječjih filmova kao Kralj lavova ili Krš i lom (Wreck-it Ralph), rješenje problema je isto: pobijedi zlo. Značajno je da osim dječjih filmova i akcijski filmovi najčešće imaju takav zaplet. Nije čudo da poraziti negativca tako često postaje neupitna programska pretpostavka iza svih vrsta političkih akcija. Ne moram ni spominjati da je to također definirajući mentalitet rata. A budući da je etiketa “zao” sredstvo za stvaranje “drugoga” moglo bi se također reći da je to definirajući mentalitet našeg odnosa prema svemu što smo učinili drugim: prirodi, tijelu, rasnim manjinama i tako dalje.

Rečeno suptilnije, zapadno poimanje priče i zapleta ima u sebi ugrađenu neku vrstu rata kao dio narativne strukture u tri odnosno pet činova, u kojem se konflikt pojavljuje i rješava. Je li moguća bilo koja druga struktura koja nije dosadna, a ipak se kvalificira kao zaplet? Da. Kao što primjećuje bloger pod imenom “Still Eating Oranges” (“Još uvijek jedem naranče”), istočno azijska struktura priče, u Japanu zvana Kishōtenketsu, ne temelji se na konfliktu. No mi na zapadu skoro univerzalno poimamo priču kao nešto u čemu netko ili nešto mora biti nadvladano. To sigurno utječe na naš svjetonazor čineći da “zlo” – bit onoga što mora biti nadvladano – izgleda potpuno prirodna osnova za priče koje gradimo kako bismo razumjeli svijet i njegove probleme.

Naš politički govor, naši mediji, naše znanstvene paradigme, čak i sam naš jezik predodređuju nas da promjenu vidimo kao rezultat borbe, konflikta i sile. Da bi se djelovalo iz nove priče i na njoj sagradilo društvo, potrebna je sveobuhvatna promjena. Usuđujemo li se to učiniti? Što ako sam u krivu? Pogledajmo malo dublje u prirodu zla.

Napomene:

4. Max Tegmark, “Religija, znanost i napad bijesnog ateista”, (“Religion, Science and the Attack of the Angry Atheists”) Huffington Post (19. veljače  2013.).
5. “Značaj zapleta bez sukoba”, (“The significance of plot without conflict”) objavljeno na Tumblr, 15, srpnja 2012.