U Priči o Međupovezanosti mi se skoro nikada ne održavamo samo pukom snagom volje. To je dug proces liječenja rana Odvojenosti, mijenjanja navika Odvojenosti i otkrivanja neočekivanih carstava ponovnog sjedinjavanja. Ponekad nagao, a ponekad postepen, ponekad velikim trudom, a ponekad milošću, ponekad kao rođenje, a ponekad kao smrt, ponekad bolan, a ponekad veličanstven, to je dubok proces metamorfoze. To moramo imati na umu kada radimo kao agenti prijelaza iz priče u priču za druge ljude i društvo općenito.

Pitanje “U kojoj priči ću ja stajati?” dovodi nas do očitog paradoksa. Dio “nove priče” jedna je vrsta meta-svjesnosti same priče. Pokušavamo li ući u novu priču ili pokušavamo stajati potpuno izvan priče? Postmodernisti bi rekli da je nemoguće ikada stajati izvan priče; kako je to rekao Derrida, “Ne postoji nešto poput izvan-teksta.” Oni bi rekli da nema istine ili realnosti izvan naših društvenih konstrukcija. Ja se ne slažem s tim stavom iako mislim da je u svom povijesnom trenutku on nudio koristan protuotrov za ambicije prema scijentizmu i racionalizmu koji su navodno nudili dostojanstven put ka istini. Mi, ljudska bića, tvorci smo značenja, tvorci zemljovida, mijenjajući zemljovide jedan za drugim i lutajući unutar njega kao da to nije zemljovid nego teritorij. Postmodernizam nas je oslobodio ove zamke dovodeći u pitanje sȁmo postojanje teritorija. Uistinu sklisko pitanje s obzirom da je čak i riječ “postoji” krcata kartezijanskim pretpostavkama o prirodi stvarnosti; drugim riječima, ona je sama dio zemljovida.

Ništa od ovoga, međutim, ne znači da iza zemljovida nema teritorija. To samo znači da uz pomoć konceptualnog razmišljanja ne možemo tamo stići. Da je svijet stvoren od priče i sam priča. Svaki zemljovid je zemljovid nekog drugog zemljovida, sloj po sloj. Mi razgrađujemo svaki od njih šireći svoje razumijevanje o tome kako je stvoren i kojim snagama služi, ali bez obzira kroz koliko slojeva prodiremo, nikada ne stižemo do teritorija. No to ne znači da on ne postoji. Samo se ne može pronaći na ovaj način, kao što se beskonačnost ne može dosegnuti brojanjem, ni stvoriti Utopija usavršavanjem još jedne tehnologije, niti doseći Raj gradeći toranj do neba. Na sličan način, istina je izvan slijeda priča jedne za drugom. To ne znači da je daleko; to znači da je blizu, bliže od blizu. Nebo počinje tamo gdje završava tlo; moramo samo pogledati drugim očima da bismo shvatili da smo već tamo. Utopija je kolektivna promjena percepcije. Obilje je svuda oko nas. Samo nas naši napori na gradnji tornja čine slijepima za to, naš pogled zauvijek uperen u nebo, zauvijek težeći da pobjegne s ove Zemlje, ovog osjećaja, ovog trenutka.

Dakle, dok nova priča govori o mjestu iznad i između priča, ona nas ne dovodi na to mjesto. To je mjesto kojeg se moramo uvijek iznova dotaći, puno češće nego do sada, kako bismo naše priče usidrili u istini. Dokle god smo ljudi uvijek ćemo stvarati i izvoditi priče. Sklapat ćemo dogovore o tome što znače koje stvari, te dogovore ćemo posredovati simbolima i ugraditi ih u narative. Tako mi koordiniramo ljudske aktivnosti prema zajedničkoj viziji.

Nova priča nam daje prostor da se ponovo povežemo s onim što je bilo prije priče, da crpemo snagu iz praznine koja leži prije značenja gdje stvari naprosto jesu. Priča može nositi istinu, ali ona nije istina. Tao koji može biti izrečen nije pravi Tao. “Istina,” napisala je Ursula K. Le Guin, “znate, ulazi i izlazi iz priča. Što je jednom bila istina, više nije. Voda se podigla iz drugog izvora.” Ponekad možemo prepoznati tu istinu, ali ne, kao što propisuje Znanstvena Metoda, testiranjem sukladnosti priče s eksperimentalnim rezultatima. Taj pokušaj i sam dolazi iz priče o svijetu zvane objektivnost i uvijek je proizvod nevidljivih izbora koji također označavaju priču (Koja pitanja je važno pitati? Koju teoriju testirati? Koje strukture autoriteta prizivamo da legitimiziraju rezultate?).

Gdje, onda, nalazimo istinu? Nalazimo je u tijelu, u šumama, u vodi, u tlu. Nalazimo je u muzici, plesu i ponekad u poeziji. Nalazimo je na licu djeteta i na licu odraslog iza maske. Nalazimo je u očima jedno drugog kada gledamo. Nalazimo je u zagrljaju koji je, kada mu se prepustimo, biće biću, nevjerojatno intiman čin. Nalazimo je u smijehu i jecajima, nalazimo je u glasu iza izgovorene riječi. Nalazimo je u bajkama i mitovima i pripovijetkama koje pričamo, čak i izmišljenima. Ponekad ukrašavanje širi priču kao sredstvo za istinu. Nalazimo je u tišini i miru. Nalazimo je u boli i gubitku. Nalazimo je u rođenju i smrti.

Moji čitatelji kršćani možda bi mogli reći, mi je nalazimo u Bibliji. Da – ali ne u njenim bukvalnim tumačenjima. Istina sjaji kroz riječi poput reflektora. Same po sebi one nisu istinitije od bilo kojih drugih riječi, a mogu se (i bile su) staviti u službu svih vrsta užasa. Taoizam govori o “prepreci pisanja”: kada se uhvatimo u pokušaju da nađemo istinu u riječima samima umjesto da putujemo kroz riječi do mjesta odakle one nastaju.

Dakle, budući da ćemo uvijek živjeti u priči, trebali bi naše priče često sidriti u istini. Učvršćivanje priče u istini sprječava nas da ne zalutamo preduboko u priču, do onog mjesta gdje se, kao danas, djeca živa spaljena nazivaju “kolateralne žrtve”, a potrebe biološkog života na Zemlji “resursi”. To su vrste obmana koje trenuci istine destabiliziraju. Možda je to razlog da, prema kazivanju Bhutanskog redovnika kojeg sam upoznao, kralj Bhutana vodi računa da veći dio svog vremena provodi u ruralnim selima. “Ako sam previše u prijestolnici,” kaže on, “ne mogu donositi mudre odluke.” Okruženi artefaktima Odvojenosti mi bismo mogli internalizirati priču koje su oni dio. Zatim nesvjesno živjeti po toj priči.

Tišina, mir, tlo, voda, tijelo, oči, glas, pjesma, rođenje, smrt, bol, gubitak. Zamijetite jednu stvar koja ujedinjuje sva mjesta koja sam naveo u kojima možemo naći istinu: u svima njima ono što se stvarno događa je to da istina pronalazi nas. Ona dolazi kao dar. To je ono što je ispravno i u Znanstvenoj Metodi i u vjerskom naučavanju apsolutne istine izvan ljudske kreacije. Oboje utjelovljuje poniznost. To isto stanje poniznosti je tamo gdje možemo naći izvor istine da bismo usidrili naše priče.

Potreba da se za istinom koja veže priču posegne izvan priče znači da je ograničeno ono što pametni momci u sobama mogu učiniti da bi stvorili ljepši svijet. (Jesam li ja jedan od njih? Ne obraćajte pažnju na čovjeka iza zastora!) Mnogo su važniji oni što pružaju iskustva istine (osjećaji, tlo, tijelo, glas i tako dalje) – odatle dolazi politička i ekološka potreba za stvarima za koje nemamo vremena u našoj žurbi da spasimo svijet.

Istina je izvan naše domišljatosti. To što ona dolazi kao poklon ukazuje da nam se nešto mora dogoditi da bi potaklo sve naše snage kao činitelja promjene. Naša nastojanja kao iscjelitelja i činitelja promjene evoluiraju kada na osobnoj razini prolazimo kroz gubitak, slom, bol. Kada se naš vlastiti podsektor Priče o Odvojenosti otapa tada smo sposobni da tu priču po prvi puta vidimo kao ono što jest.

Svaki puta kada se to dogodi (a to se može događati onoliko mnogo puta koliko je varijacija na temu Odvojenosti) mi ulazimo u sveto mjesto koje sam spominjao, prostor između priča. Mogli bismo pomisliti da u njega možemo ući namjerno, bez gubitka ili sloma, možda kroz molitvu, meditaciju ili samoću u prirodi. Možda je tako, no što vas je dovelo do takve aktivnosti? Osim ukoliko niste u njoj odrastali, nešto se vjerojatno dogodilo što vas je izbacilo iz normalnog svijeta u kojem to nije nešto što ljudi obično rade.

Osim toga, jedan način na koji duhovna vježba funkcionira jest osvještavanje rasplitanja starih vjerovanja i slike o sebi – Priče o Sebi i Svijetu. To rasplitanje neka je vrsta sloma, vrsta gubitka, čak i vrsta smrti. Bilo da se putovanje u prostor između priča događa putem vježbe, razvoda, bolesti ili predsmrtnog iskustva, svi smo na istom putu.

Baš kao što je naša civilizacija u tranziciji između priča, tako su i mnogi od nas pojedinačno. Kada pogledamo različite priče koje sebi pričamo o svojim životima, određeni uzorci postaju očiti i u tim uzorcima bi moglo biti moguće razabrati dvije dominantne teme (ili možda više). Jedna bi mogla predstavljati “staru priču” nečijeg života, a druga “novu priču”. Prva je često povezana s različitim ranama s kojima se netko rađa ili u njima odrasta kao član ove kulture. Druga priča predstavlja ono kamo netko ide i sukladna je liječenju tih rana.

Slijedi opis procesa zvanog “Što je istina?” koji je osmišljen, prvo, da priče koje nevidljive i pritajene stalno borave u nama, privede u naše polje svijesti kako bi izgubile moć, i drugo, da uz pomoć mantre “Što je istina?” dovede nositelja priče u prostor između priča, prostor gdje je istina pri ruci. Proces je originalno nastao na meditacijskom seminaru  koji sam 2010. godine vodio zajedno s čudesnim društvenim pronalazačem Billom Knauthom, a proces se od tada prilično razvio. Ovdje ću predstaviti upravo originalnu verziju procesa koju  čitatelj može prilagoditi svom vlastitom podučavanju i vježbi.

Prvo, svi prisutni prepoznaju neku situaciju ili izbor s kojim su suočeni, sumnju, nesigurnost – nešto o čemu “ne znate što bi mislili” ili “ne znate što bi odlučili.” Na komadu papira opišite gole činjenice te situacije i onda zapišite dvije odvojene interpretacije za nju pod naslovom “Priča #1” i “Priča #2”. Te priče opisuju što situacija znači, što-ako mogućnosti u vezi s njom, što ona govori o ljudima koji su u nju uključeni.

Ovdje je moj vlastiti primjer. Kada sam završio prvu verziju knjige Uspon čovječanstva (The Ascent of Humanity) počeo sam tražiti izdavača. Zaljubljen u ljepotu i dubinu ove knjige koju sam pisao toliko godina, s puno nade sam poslao rukopis knjige raznim izdavačima i agentima. Siguran sam da pogađate što se dogodilo. Niti jedan jedini izdavač nije pokazao ni trunke interesa. Niti jedan agent je nije htio preuzeti. Kako je itko mogao ne biti zaveden s (kao što sam ja to vidio) dubinom teza knjige i ljepotom ulomaka? Dakle, ja sam imao dva objašnjenja koja su me istovremeno salijetala s većim ili manjim relativnim utjecajem.

Priča #1 bila je sljedeća: “Charles, suoči se s tim, razlog zbog kojeg odbijaju knjigu je jednostavno to što nije dobra. Tko si ti da pokušavaš takav ambiciozan meta-historijski narativ? Ti nemaš doktorat ni u jednom polju o kojem pišeš. Ti si amater, diletant. Razlog što tvojih uvida nema u knjigama koje si čitao je taj da su oni suviše trivijalni i djetinjasti da bi se itko gnjavio da ih objavljuje . Možda bi se trebao vratiti natrag na fakultet , platiti svoje obveze, i jednog dana biti kvalificiran da daš skromni doprinos civilizaciji koju ti, u svojoj infantilnoj buntovnosti, tako zgodno odbijaš. Nije naša civilizacija ta koja je sva loša, već si ti taj koji ne može s njom izaći na kraj.”

A evo i Priče #2: “Razlog što odbijaju knjigu je to što je ona toliko originalna i jedinstvena da nemaju kategoriju u koju bi je stavili, čak ni oči da to vide. Za očekivati je da knjiga koja tako duboko dovodi u pitanje definirajuću  ideologiju naše civilizacije bude odbijena od institucija koje su sazdane na toj ideologiji. Samo netko sa širokim općim znanjem, tko je izvan svih utvrđenih struka, može napisati takvu knjigu; to što za tebe nema legitimnog mjesta u strukturi moći našeg društva upravo je ono što knjigu čini mogućom, i istovremeno, što brzo prihvaćanje čini nepojmljivim.”

Nekoliko je odlika ovih priča vrijednih spomena. Prvo, ne može se među njima praviti razlika na bazi zaključivanja ili dokaza. Obje su usklađene s činjenicama. Drugo, sasvim je očito da niti jedna priča nije emocionalno neutralan intelektualni konstrukt; svaka je povezana ne samo s jednim emocionalnim stanjem, već i sa životnom pričom i konstelacijom vjerovanja o svijetu.  Treće, svaka priča sasvim prirodno daje povod za različit smjer akcije. To je za očekivati: priče sadrže uloge, a priče koje sebi pričamo o našim životima propisuju uloge koje mi sami igramo.

Nakon što je svaka osoba zapisala situaciju i dvije priče o njoj, svi se rasporede u parove. Svaki par ima govornika i ispitivača. Govornik opisuje ono što je sam napisao, što u idealnom slučaju traje samo u minutu ili dvije. Samo toliko je potrebno da bi se prenijela suština većine priča.

Slušatelj, okrenut sučelice govorniku, tada pita, “Što je istina?” Govornik odgovara izgovarajući što god mu se čini da je istina, dok je ispitivač zadubljen u pažljivo slušanje. Mogao bi reći, “Priča #1 je istina” ili “Priča #2 je istina,” ili bi mogao reći, “Ustvari mislim da je istina ova treća stvar …” ili “Prava je istina da bih ja volio vjerovati u Priču #2, ali bojim se da je prva priča istina.”

Nakon odgovora, ispitivač nastavlja “Što je još istina?” ili možda, ako je odgovor samo još više priče, “Da, a što je istina?” Druga korisna pitanja su “Ako je to istina, što je još istina?” i “Što je istina u ovom času?” Drugi način da se vodi proces je jednostavno ponavljati inicijalno pitanje, “Što je istina?” ponovno i ponovno.

Ovo je suptilan, nepredvidiv i vrlo intuitivan proces. Ideja je stvoriti prostor u kojem se istina može pojaviti. To se može dogoditi smjesta ili za nekoliko minuta. U jednom času govornik i ispitivač će osjetiti da je istina koja je željela izaći, izašla, i tada ispitivač može reći, “Jesi li gotov za sada?” Govornik će vjerojatno reći, ili bi možda mogao reći, “Ustvari, ima još jedna stvar …”

Često je istina koja izlazi povezana s istinskim osjećajima govornika u odnosu na situaciju, ili nečim što on nesumnjivo zna. Kada to izađe napolje pojavljuje se osjećaj oslobađanja koji je ponekad popraćen izbacivanjem zraka nalik uzdahu. Prethodno tome, govornik bi možda mogao proći kroz mini-krizu, pokušaj izbjegavanja kroz intelektualizaciju situacije. Posao ispitivača je da spriječi ovo pretvaranje i da ga uvijek iznova vraća na “Što je istina?” Kada skrivena istina izađe napolje to je obično vrlo očito, a često, što je paradoksalno, i malo iznenađujuće, nešto “pred mojim nosom što nisam mogao vidjeti”.

Kako bih vam dao bolji okus onoga što izlazi ovim procesom, ovdje su neki primjeri istina koje sam vidio da se pojavljuju.

“Koga ja to varam – pa ja sam već odabrao! Cijela ova racionalizacija je samo moj način da si dam dozvolu.”

“Znaš što, istina je da me jednostavno više nije briga. Govorio sam si da bi me trebalo biti briga, ali iskreno, više me nije.”

“Istina je da se samo bojim što će ljudi misliti.”

“Istina je da koristim strah od gubitka svoje ušteđevine kao masku za ono čega se stvarno bojim: da tratim svoj život.”

Ako govornik nastavlja plesati oko istine, ispitivač, ako to može vidjeti, bi možda mogao ponuditi nešto poput “Je li istina da …”

Glavna “tehnologija” u ovom procesu je ono što neki ljudi zovu “držati prostor.” Istina dolazi kao dar, nadirući kroz pukotine između naših priča. To nije nešto što možemo smisliti; prije će biti da ona dolazi unatoč našim pokušajima da je izmislimo. To je otkrivenje. Držati mjesto za nju možda zahtijeva mnogo strpljenja, čak moralne čvrstine, dok nas priče i njihove prateće emocije nastoje povući unutra.

Jednom kad istina izađe napolje, nema se više što raditi. Proces je završen i nakon trenutka šutnje, govornik i ispitivač zamijene uloge.

Neki slični procesi ohrabruju govornika da sroči neku vrstu izjave ili obaveze na bazi istine koju je upravo otkrio. Ja to ne savjetujem. Istina koristi svoju vlastitu moć. Nakon tih spoznaja akcije koje su prije izgledale nezamislive, postaju samorazumljive; situacije koje su bile beznadno mutne, postaju kristalno jasne; tjeskobne unutarnje debate blijede same od sebe, bez borbe da ih otpustimo. Proces “Što je istina?” donosi nešto novo u polje pozornosti i time u nas same. Uistinu, drugo pitanje vreba iza pitanja “Što je istina?” To drugo pitanje je “Tko sam ja?”

Isto vrijedi za ona iskustva prirode, smrti, gubitka, tišine i tako dalje. Istina koju oni donose mijenja nas, olabavljuje držanje za priču. Ništa nije potrebno činiti, no puno činjenja će se dogoditi.

Primijetio sam da sam život vodi neku vrstu dijaloga “Što je istina?” sa svakim od nas. Iskustva prodiru u svaku priču koju nastanjujemo noseći nas napolje priče i natrag istini i pozivajući nas da ponovno otkrijemo one svoje dijelove koje je naša priča izostavila. A život je neumoljiv u svom propitivanju.

Ono što život čini nama, mi, kao dio života drugih, možemo učiniti za njih, na osobnoj razini kao i na razini društvenog, duhovnog i političkog aktivizma. Na osobnoj razini možemo odbiti česte pozive da sudjelujemo u dramama koje ljudi stvaraju kako bi učvrstili priču o krivnji, osudi, ogorčenju, superiornosti i tako dalje. Prijatelj naziva žaleći se na svoju bivšu/bivšeg. “I onda je imao obraza da samo sjedi u autu čekajući da se ja izvučem i donesem mu njegovu aktovku.” Vi bi se kao trebali pridružiti osudi i potvrditi priču tipa “Pa zar nije on grozan, a ti dobra.” Umjesto toga mogli biste igrati “Što je istina?”  (u maskiranoj formi), možda samo da bi se imenovao osjećaj i obratila pozornost na njega. Vaša prijateljica bi se mogla naljutiti na vas jer se odbijate pridružiti njenoj priči; ponekad će to izgledati kao izdaja, upravo kao što je to sa svakim odbijanjem da se mrzi. Ustvari, možda ćete primijetiti da napuštajući priče, možda ćete napustiti i prijatelje koji su ih s vama nastanjivali. To je još jedan razlog osamljenosti koja je tako definirajuća odlika prostora između priča.

Putovanje iz starog normalnog u novo je za mnoge od nas bivalo samotno putovanje. Unutarnji i vanjski glasovi govorili su nam da smo ludi, neodgovorni, nepraktični, naivni. Mi smo kao plivači koji se bore s uzburkanim morem, samo povremeno dolazeći očajnički do daha tek toliko da možemo dalje plivati. Zrak je istina. Sada više nismo sami. Imamo jedni druge da se održavamo iznad vode. Ja se sigurno nisam oslobodio sumnji u samog sebe, u vezi s mojom knjigom, zahvaljujući nekom herojskom osobnom naporu, hrabrosti ili unutrašnjoj snazi. Ja stojim u novoj priči do one mjere do koje to činim zahvaljujući presudnoj pomoći u ključnim momentima. Moji prijatelji i saveznici drže me tamo kada sam slab, kao što ja držim njih kada sam jak.

Bez podrške, čak i ako imate iskustvo univerzalne istovjetnosti, jednom kada se vratite svom životu, svom poslu, svom braku, svojim odnosima, te stare strukture vas nastoje povući natrag u suglasje s njima.

Vjerovanje je društvena pojava. Osim rijetkih izuzetaka (kao Frank u filmu “Ludilo”), mi se ne možemo držati naših vjerovanja bez podrške ljudi oko nas. Vjerovanja koja značajno odstupaju od općih društvenih konsenzusa posebno je teško održavati, zahtijevajući obično neku vrstu utočišta kao što je kult, u kojem devijantno vjerovanje prima stalno potvrđivanje, a interakcija s ostatkom društva je ograničena. No isto bi se moglo reći za razne duhovne grupe, hotimične zajednice (komune, eko sela, zadruge nap.prev.), pa čak i konferencije poput onih na kojima sam ja govorio. Oni osiguravaju neku vrstu inkubatora za krhka, početna vjerovanja nove priče koja se treba razviti. Ondje ona mogu razviti sloj korijenja koja će ih obraniti od agresije oštre klime vjerovanja napolju.

Da bi se otkrio takav inkubator treba vremena.  Netko tko je nedavno izašao iz konvencionalnog svjetonazora mogao bi se osjećati sam u svom odbacivanju tog svjetonazora. U njemu naviru nova vjerovanja, on ih prepoznaje kao drevne prijatelje, intuiciju iz djetinjstva, no bez artikulacije tih vjerovanja od strane nekog drugog, ona se ne mogu stabilizirati. To je opet razlog zašto je tako važno imati propovjednike ispred zbora kako bi on mogao čuti glasno zborsko pjevanje. Ponekad netko primi sasvim novi dio Priče o Međupovezanosti koji još nitko nije artikulirao, za koji još nema propovjednika niti zbora. No čak i tada postoje srodne duše koje ga očekuju, sve nas je više i više nas kako nova priča dostiže kritičnu masu.

To se događa u naše vrijeme. Istina je da institucije sagrađene na Odvojenosti izgledaju veće i jače no ikad, ali njihovi temelji se raspadaju. Sve manje i manje ljudi vjeruje u vladajuće ideologije našeg sustava i njihovo dodjeljivanje vrijednosti, značenja i važnosti. Čitave organizacije usvajaju mjere s kojima se, privatno, ne slaže niti jedan jedini od njihovih članova. Da iskoristimo otrcanu analogiju, samo mjesec dana prije pada Berlinskog zida niti jedan promatrač nije predviđao da se takva stvar može dogoditi u bliskoj budućnosti. Gledajte kako je Stasi moćan! Ali supstrukcija percepcije ljudi već je davno erodirala.

A tako je i naša. Upravo sam rekao da nova priča dostiže kritičnu masu. Ali je li ju dostigla? Hoće li je dostići? Možda ne baš sad. Možda je to tek vršna točka, trenutak ravnoteže. Možda joj je potrebna upravo težina još samo jedne osobe koja čini još jedan korak u međupovezanost da bi narušila ravnotežu. Možda si ta osoba upravo ti.