Put je miran i širok,

Ni lak, ni težak.

Ali mali umovi se izgube.

Žureći oni zaostanu.

—Seng Can

Prije godinu, dvije na razgovorima u Floridi suprotstavio mi se jedan mladi čovjek. Opisivao sam svoj stav da bi hitnost, herojski poduhvati i borba mogli sami po sebi biti dio problema; da oni proizlaze iz istog mjesta oskudice i dominacije kao i osvajanje prirode; da bismo dolazeći sa tog mjesta mogli nepromišljeno stvoriti više istoga. Umjesto toga, predložio sam, mogli bismo pokušati usporiti, ponekad možda i ne raditi ništa. Umjesto da se držimo visokih standarda revolucionarnog asketizma, mogli bismo životu pristupiti u duhu bezbrižnosti i igre. Možda naše kreativne energije sa tog mjesta mogu postići nešto uistinu novo za civilizaciju.

Čovjek je tada rekao nešto u sljedećem smislu (ovdje ukrašeno riječima mog vlastitog unutarnjeg kritičara):

Kako možete predlagati da mirno sjedimo čak i na trenutak? Sada je presudno vrijeme za akciju. Zar ne znate da čak i dok mi ovdje udobno sjedimo agenti SAD-a otimaju nevine ljude i šalju ih na mučenje? Zar ne znate da čak i dok mi govorimo ogromne industrijske farme kolju životinje i izlijevaju njihove otpatke u vodotoke? Vama je u redu lupetati o mijenjanju naših kulturalnih priča, ali ima djece koja gladuju tamo vani. Što ćete reći kad vas jedan od njih upita što ste radili te subote popodne kada su paramilitanti ubili njegovu obitelj? Kako možete živjeti sa sobom ako niste svaki budni trenutak posvetili pravdi na Zemlji? Nema vremena za gubljenje. Nema vremena za prepuštanje užicima. Nema vremena za ćaskanje, nema vremena za gledanje filmova, nema vremena za igru. Da huligani muče i siluju mlade djevojke na onom travnjaku preko mi ne bismo sjedili naokolo pričajući, ne bismo održavali radionice zahtijevajući natrag igru, niti bismo osnivali “službe za suosjećajno slušanje”. Mi bismo ih išli zaustaviti. Pa to se dešava upravo sada, samo malo izvan vidokruga, a zbog toga što nije vidljivo vi se pravite kao da se ne događa. Žao mi je, ali bojim se da cijeli ovaj razgovor nije ništa drugo do smrdljivo licemjerje. Vaš način života je u svakom pogledu suučesništvo u postojećim stupovima planeta, a vi zamišljate da vas vaše riječi na neki način oslobađaju krivnje. Prestanite se pretvarati, dignite guzicu i učinite nešto u vezi toga.

Želio bih ovo gledište suprotstaviti gledištu plemenskog starješine Dogona kojeg je moja prijateljica Cynthia Jurs pitala o hitnosti. Cynthia je bila u Maliju kao voditelj rituala za mir i iscjeljenje Earth Treasure Vase (Vaza zemaljskog blaga). Upitala ga je o prijetnjama planetu – deforestaciji, klimatskim promjenama i sl. – kao i o prijetnjama koje nadiruće sile predstavljaju za njegovo pleme i način života. “Ne osjećate li hitnu potrebu da učinite nešto u vezi toga?” Čovjek je vrlo dobro razumio prijetnje i znao je da je u svijetu nešto izvan ravnoteže, ali je rekao, “Vi ne razumijete. Hitnost nije nešto što ovdje imamo.”

Prijatelji moji, tko je mudriji, ovaj “primitivni” starješina Dogona ili mladi čovjek iz Floride? Je li ovo još jedan slučaj gdje civilizirani čovjek sa svojim satovima, kalendarima i linearnim razmišljanjem temeljenim na nestašici, zna bolje? Trebamo li školovati Dogona? Ili bi moglo biti da se ključ za naše iskupljenje ne može pronaći među načinima postojanja u kojima smo mi civilizirani rječiti? Da li bi to moglo biti da mi imamo nešto presudno za naučiti od domorodaca? Da li bi moglo biti da je naš jedini put iz ove zbrke, kako je to rekao Martin Prechtel, da vratimo svoju urođenu dušu?

Istina je, da se u sobi pored mene zlostavlja dijete ja ne bih sada pisao ove riječi. Djelovao bih tjelesno i točno bih znao što treba učiniti. Ali preslikati to na naše trenutne makroskopske prilike bila bi lažna analogija jer u globalnim razmjerima mi ne znamo što činiti.

Da mi je kuća u plamenu, ne bih sjedio pred svojim kompjutorom. Svijet je u plamenu! Zašto ja sjedim pred svojim kompjutorom? To je zbog toga jer nemam aparat za gašenje za svijet, a ne postoji globalni 112 da se nazove.

Da moj brat umire od gladi, dao bih mu hrane. Milijuni moje globalne braće i sestara umiru od gladi, ali ja nemam dovoljno hrane da dam svima. A čak i da imam, ja sam izučavao ekonomiju pomoći u hrani i kako ona ponekad stvara ovisnost, hrani nepotizam i ratno vodstvo i uništava lokalnu proizvodnju hrane pa pravi odgovor postaje manje jasan. Marksist bi rekao da ublažavanje gladi kroz pomoć u hrani samo zamagljuje pravi izvor problema i produžava temeljnu nepravdu.

Kada znamo pravi uzrok problema i što da činimo u vezi s njim tada je istina sve što je mladi čovjek rekao. To je vrijeme za djelovanje i možda hitno djelovanje. Ali kada nismo prodrli do pravog uzroka ili kada ne znamo što da činimo, tada bi skakanje u akciju moglo biti kontraproduktivno. Riječi mladog čovjeka mogle bi ustvari vrijediti za njega samog: frenetična akcija umiruje savjest stvarajući iluziju da smo dio rješenja, ali da li te akcije čine išta dobro? Zamislite kako netko maše aparatom za gašenje ispred gigantske paklene vatre – možda su u takvom trenutku riječi, a ne “akcije”, najbolja akcija; možda je vrijeme da se zove u pomoć. A što ako ne znamo kakva je to vrsta vatre? Od električne struje, masnoće ili drva? I što ako su vatre posvuda, neke jače od drugih? A što ako su djeca u nekim kućama? I što ako tri četvrtine ljudi uopće ne vjeruje da im gore kuće? Što ako je gašenje vatre beznadno i bilo bi korisnije odustati i umjesto toga projektirati bolje kuće?

Može li čak biti da naša hitna jurnjava da riješimo jedan problem za drugim, podržava vatru? Možda je globalno zagrijavanje simptomatska groznica naše žurbe.

Na koncu, zašto se događa globalno zagrijavanje? Postoje neposredni uzroci: sagorijevanje fosilnih goriva i juriš na šume i bioraznolikost koji održavaju klimatsku homeostazu. A zašto se to događa? Sve je to u ime učinkovitosti: učinkovitosti rada (više obavljenog posla po jedinici rada) i ekonomske učinkovitosti (maksimiziranje kratkoročnog povrata na kapital). A učinkovitost je samo drugo ime za brže obavljanje toga.

Netko bi možda želio misliti da postoji dobra žurba (da bi se spasio planet) i loša žurba (korištenje mašina da bi se stvari obavljale s manje rada), ali možda je problem u načinu razmišljanja koji leži ispod toga. Ovakav misaoni sklop jedna je od navika odvojenosti, sljedeća tema ove knjige.

Postoji vrijeme da se djeluje i vrijeme da se čeka, sluša, promatra. Tada mogu rasti razumijevanje i bistrina. Iz razumijevanja proizlazi akcija koja je svrhovita, čvrsta i snažna.

Ali čekajte. Za marksistu razumijevanje može biti da je glad posljedica kapitalizma, ali akcija nije tako očita. Kako netko “ruši kapitalizam”? Čak i za ne-marksistu više je nego jasno da je financijski sustav duboko umiješan u glad i stoga u većinu svjetskih bolesti. Koje su onda “akcije” nužne da se promijeni novčani sustav? Nadalje, kao što opisujem u Svetoj ekonomiji, sam novčani sustav počiva na dubljim temeljima: dualnim mitovima Odvojenosti i Uspona. Kako ćete promijeniti definirajuću mitologiju civilizacije?

Želio bih reći da je razlog što su naše akcije za preusmjeravanje svijeta suprotno od njegovog sadašnjeg kursa sukoba bile tako očito neuspješne, u tome što, općenito govoreći, nisu bile utemeljene ni na kakvom istinskom razumijevanju.

Ja ne bih pisao ovu knjigu da su Akt o ugroženim vrstama, Akt o čistom zraku i Akt o čistoj vodi iz ranih 1970-tih slijedili još snažniji pravni propisi ovdje i širom svijeta. Ne bih je pisao da je naša probuđena svijest o rasizmu i socijalnoj nejednakosti u 1960-tima bila promijenila naš ekonomski sustav. Ne bih je pisao da je znanstvena potvrda globalnog zagrijavanja bila dovela do brzog preokreta u potrošnji fosilnog goriva 1980. godine (a ne do njenog kontinuiranog rasta). Uništavanje planete i ljudi nije zaustavljeno čak ni usporeno. Koje god strategije i taktike koristili bile su bezuspješne. Aparat za gašenje nije ugasio pakleni plamen niti je naše vikanje s krovova privuklo mnogo vatrogasnih jedinica.

Potpuno je prirodno da se za nove probleme prvo primjenjuju poznata rješenja. Možda tek njihov neuspjeh osvijesti u nama pomisao da su problemi drugačije prirode no što smo pretpostavljali. U svakom slučaju, stižemo, mnogi od nas, do one točke kad ne znamo što činiti.

Možda sam malo previše pojednostavio stvari. Nije da pola života provedemo zatočeni u mraku nemoći dok se ne probudimo za istinsko razumijevanje, svrhu i kreativnu moć. Umjesto toga mi prolazimo kroz faze kada vjerujemo u ono što radimo, kada život više ili manje ima smisla i kada se nadamo i očekujemo da će naši napori uroditi plodom. I oni to čine za neko vrijeme no kako rastemo u takvom svijetu počinjemo propitivati svoje pretpostavke. Naši alati više ne rade tako dobro; prestajemo vjerovati u svoje ciljeve ili u mogućnost da ih postižemo. Približujemo se fazi odmora, praznoj fazi. Teško nam je prihvatiti ovu fazu jer smo uronjeni u sustav koji nam nikada ne dopušta da se odmaramo, koji osuđuje lijenost i uz pomoć ekonomskog pritiska gura nas prema sve većoj marljivosti. Govorimo si da uvijek nešto moramo raditi. Vrijeme ističe!

Ništa od ovoga ne bi se smjelo uzimati kao odbijanje akcije ili poziv na pasivnost. U ovom svijetu ima mjesta za trud, za hitnost. To što sam opisao jako liči na proces rađanja. Kao što sam se sam osvjedočio pri rađanju svoje djece, kada dođe vrijeme za guranje poriv za guranjem je nezaustavljiv.  Upravo je to sam sadržaj hitnosti. Između trudova majka se odmara. Možete li zamisliti da joj govorite, “Nemoj sada stati! Moraš se potruditi. Što ako se trudovi više ne pojave? Ne možeš gurati samo kad se to tebi sviđa!”

“Ne možeš raditi što god ti se svidi.” “Ne možeš raditi što god poželiš.” “Moraš naučiti kako se samo-obuzdati.” “Tebe samo zanima ispunjavanje vlastitih želja.” “Nije ti stalo ni do čega osim vlastitog užitka.” Možete li čuti osuđivanje u ovim prijekorima? Možete li vidjeti kako reproduciraju mentalitet dominacije koji upravlja našom civilizacijom? Dobrota dolazi kroz pobjedu. Zdravlje dolazi kroz pobjedu nad bakterijama. Zemljoradnja se poboljšava uništavanjem štetočina. Društvo postaje sigurno pobjedom u ratu protiv kriminala. Danas za vrijeme šetnje prišli su mi studenti upitavši me da li bih se želio pridružiti “borbi” protiv pedijatrijskog raka. Toliko je mnogo bitaka, križarskih pohoda, kampanja, toliko mnogo poziva da se silom svlada neprijatelj. Nije čudo da istu strategiju primjenjujemo na sebi.  Na taj način unutarnje pustošenje zapadnjačke psihe točno odgovara vanjskom pustošenju koje se vrši nad planetom. Ne biste li željeli biti dio drugačije vrste revolucije?