Naša koncepcija onoga što je “praktično” skriva zamku. “Praktično” šifrira zakone uzroka i posljedice koje nam je predao stari svijet, a prema tim zakonima ništa što činimo ne može biti ni blizu dovoljno da stvori ljepši svijet, ili bar samo ublaži grozotu ovoga. Krize su prevelike, upravljačke strukture previše jake, a vi ste samo jedna sićušna jedinka. Ako se čak i najmoćniji u našem sustavu, Predsjednik i CEO-ovi (Chief Executive Officer – najviši menadžeri), osjećaju prepušteni milosti sila koje su jače od njih, ograničeni svojim ulogama i opisima poslova, tim više smo bespomoćni i mi.

Nije čudo onda da tolike aktiviste, prije ili kasnije, obuzme očaj. Oni mogu reći, “Kad sam bio mlad i idealista ulagao sam bezgraničnu energiju hvatajući se ukoštac s problemima, no na koncu sam shvatio koliko su veliki bili problemi i koliko je snažan otpor promjeni. Ništa što ja mogu učiniti ne može biti ni blizu dovoljno.” Drugim riječima, oni su pokušali i iscrpili sve u kategoriji praktičnog.

Pitanje pred nama je dakle, što činimo kad u širem kontekstu, ništa praktično nije praktično? Očigledno, morat ćemo raditi stvari koje nisu praktične u odnosu na naše uobičajeno razumijevanje.

U tome je ključna točka: Naše uobičajeno razumijevanje onoga što je praktično temelji se na svjetonazoru, mitovima koji ubrzano zastarijevaju. Štoviše, taj zastarijevajući svjetonazor je upravo onaj koji je u podlozi starog svijeta koji nastojimo promijeniti. Drugim riječima, kriza civilizacije i očaj zbog krize imaju zajednički izvor.

Mogli biste reći da je očaj s kojim se suočavamo kad prepoznajemo bespomoćnost tehnologija odvajanja da riješe krizu odvajanja, znak ispunjenja Doba odvojenosti. On označava prekretnicu: mi se prepuštamo očaju i nešto novo postaje dostupno. Stara priča je napokon dostigla kraj svog pripovijedanja i prostor je čist za pojavu nove priče. To se ne može dogoditi dok još uvijek ima nade za staru priču. Ako išta od “praktičnog” u starom svijetu ima nade da uspije to znači da u staroj priči još uvijek ima života. Zbog toga su dragocjeni argumenti poput “near term extinction” (skoro izumiranje ljudske vrste) Guya McPhersona. Nepobitni u okviru vlastitih termina, oni guše svaku nadu u okviru tih termina koji izražavaju uzak pogled na moguće, implicitan Priči o odvojenosti.

Dakle, ja ne sugeriram da odustanemo od svega što ima smisla u staroj priči samo zato što je to u staroj priči. Nova ne negira staru, samo preuzima njeno mjesto. Ono što ja želim reći je da ako se ograničimo na te stvari, zadatak pred nama je nemoguć. Onima koji su u, ili blizu očajanja svaki pokušaj promjene svijeta izgleda beznadno naivan.

Postoji čitavo područje na drugoj strani očajanja, nova priča o svijetu koja rađa radikalno različito razumijevanje efekta uzroka i posljedice, ali to područje nije vidljivo s druge strane, iako možemo imati povremene bljeskove, slutnje. Unutar te logike naša situacija nije nimalo beznadna.

Odakle dolaze naša poimanja praktičnosti, stvarnosti i uzročnosti? Njihovi temelji su u fizici. Priča o odvojenosti i program kontrole koji iz nje proizlazi, oni se ruše, osobno i kolektivno, ne samo zato što postaju sve manje učinkoviti, ne samo zato jer naše krize urušavaju naše povjerenje u naše mitove o kreiranju svijeta. Dok se sve to dešava, znanstveni potpornji odvojenosti također se raspadaju. Ovi dubinski pomaci paradigme nude drugačiju koncepciju prirode sebstva, svemira, a time i principa događanja stvari i praktičnosti. Ovaj razvoj na samoj ivici fizike, biologije i psihologije od ogromne je važnosti za naše ponašanje kao društvenih, ekonomskih i političkih bića. To nisu samo zanimljive rijetkosti. U stvari, usuđujem se reći da niti jedan pokret za promjenu svijeta nema šansi da uspije ukoliko ne crpi iz tih dubljih promjena paradigme.

Prvi je ispad je u neo-darvinističkom ortodoksnom naučavanju da su određeni definirani nizovi DNA zvani geni evoluirali slučajnom mutacijom i prirodnim odabirom, te da ti geni u biti programiraju živuće organizme u cilju maksimiranja reproduktivne sebičnosti. Sada saznajemo da ta priča vrijedi samo za vrlo usko područje: makro-evolucija događa se ne putem slučajne mutacije već prije putem simbiotske integracije, kroz pripajanje egzogenih DNA nizova i putem izrezivanja, spajanja i ponovnog kombiniranja vlastite DNA. Također se događa putem staničnog i epigenetskog nasljeđivanja. Odsustvo bilo kakvog ambicioznog zasebnog i odvojenog sebstva na genetskoj razini negira primarnu metaforičku osnovu za našu Priču o sebstvu. Genetsko sebstvo ima fluidne granice. To je himera proizašla iz stalne razmjene DNA i informacija s drugim organizmima i okolinom. Nije da ne postoje granice sebstva; već su te granice promjenljive, a sebstvo je unutar tih granica također promjenljivo.

Štoviše, studij ekologije uči nas da vrste evoluiraju ne samo da bi pogodovale vlastitoj sebičnosti (sama po sebi teška za definirati kad organizmi mogu redefinirati vlastite gene) nego također evoluiraju da bi pogodovale potrebama drugih vrsta i cjeline. To ne bi bilo iznenađujuće kulturama koje su bliske prirodi koje znaju da svaka vrsta ima jedinstven i neophodan dar, no znanost je došla do tog razumijevanja tek u zadnjoj generaciji: razumijevanja da na primjer, ako jedna vrsta odumre, cijeli ekosustav postaje upravo toliko slabiji. Nije ostalima bolje zato što je suparnik odsutan. Interes svakoga je interes svih.

Još veći izazov staroj Priči o svijetu predstavlja kvantna revolucija u fizici sad već više od osamdeset godina stara no toliko strana znanstvenim postavkama prethodnih stoljeća i našoj dominantnoj Priči o svijetu da ju smatramo vrlo protu-intiutivnom i “čudnom” sve do danas. Ja se ustručavam upuštati u to područje jer je hirovito korištenje riječi “kvantum”  kako bi se dao znanstveni pečat raznim vrstama upitnih ideja i proizvoda, učinilo tu riječ gotovo besmislenom. Unatoč tome, fenomen kvantuma tako očito narušava osnovu “praktičnosti” kako sam je ja opisao da je potrebno kratko objašnjenje. Molim vas da razumijete da ja prizivam kvantnu mehaniku ne kao dokaz za bilo koju tvrdnju u ovoj knjizi već na mitsko-poetskoj razini kao izvor intuicije i metafore.

Osnovni princip, izložen ranije, Newton-ovog svemira je da se stvari ne događaju “same od sebe” bez razloga. (Vi morate učiniti da se dogode.) No u kvantnom svijetu to jednostavno nije istina. Umjesto da su u potpunosti određene totalitetom sila koje na njih djeluju, kvantne čestice kao fotoni i elektroni ponašaju se nasumično. Može se izračunati vjerojatna distribucija njihovog ponašanja u gomili, no za svaki pojedinačni foton potpuni prikaz svakog fizičkog utjecaja na njega nedovoljan je za predviđanje njegovog ponašanja. Foton A može proći kroz otvor i završiti ovdje; foton B može završiti tamo – zašto? Nema razloga, nema povoda; fizika to zato naziva slučajno ponašanje. Ovdje, u samoj osnovi našeg objašnjenja fizičke stvarnosti postoji odsustvo kauzalnosti. Stvari se mogu dogoditi bez ikakve sile koja bi bila uzrok da se dogode.

Gornji iskaz, iako prikladno pojednostavljen, ne može se osporiti; fizika je pokušala i nije uspjela očuvati determinizam u razdoblju od devedeset godina. Situacija se nije popravila od čuvenog Einstenovog protesta, “Bog se ne kocka svemirom.” Nesposobna da potpuno otkloni nedeterminiranost fizika se morala zadovoljiti njenim sigurnim pokapanjem u mikrokozmos: slučajno kvantno ponašanje zbraja se u ukupno da aproksimira determinirano, kauzalno ponašanje ljudskog svijeta u kojem se, kao i prije, ništa ne događa bez neke sile koja je za to odgovorna.

Zašto jedan foton ide ovamo, a drugi onamo, ako nije primoran nekom silom? Pa zašto vi radite jednu stvar radije nego drugu, ako niste primorani nekom silom? Vi odabirete, pa je očigledan intuitivni odgovor da foton bira svoju putanju. Fizika naravno ne može odobravati takav odgovor koji je toliko izvan dosega znanstvenog razmišljanja da je više nego smiješan. Fizika – a imajte na umu da fizika leži u temeljima naše Priče o svijetu, onoga što je stvarno, što je praktično, kako stvari funkcioniraju – umjesto toga kaže da je ponašanje “slučajno”, čuvajući po cijenu akauzalnosti svemir nesvjesnih, generičkih sastavnih blokova. Jer zaista, pripisati izbor nečemu tako skromnom kao foton ili elektron značilo bi priznati da je naš svemir u potpunosti inteligentan. Ne bi svemir više bio samo gomila stvari; ne bismo više tako bezobzirno prisvajali sebi ulogu njegovih vladara i gospodara. Suštinski projekt naše Priče o ljudima bio bi uzdrman do temelja.

Zastanimo da primijetimo da većina ljudi koji su ikada živjeli na zemlji ne bi imala problema vjerovati da je svemir u potpunosti inteligentan. Ljudi prije današnjih, animisti ili panteisti pripisivali su osjet svim bićima, ne samo biljkama i životinjama nego čak stijenama i oblacima. Mala djeca u našem društvu sklona su raditi isto. Mi to nazivamo personifikacija ili projekcija i mislimo da znamo bolje od djece i animista, da je svemir ustvari uglavnom mrtvo, bešćutno mjesto.

Možda vi ne želite da vaše prilaženje proširenoj kreativnoj moći ovisi o prihvaćanju predložene ideje da čak i elektroni trpe osjete. U redu, dobro – neću inzistirati. Ovdje je bar mjesto gdje sila nije uzrok ponašanja. Štoviše, moderna fizika nudi drugi možda čak još ozbiljniji izazov Priči o odvojenosti: slom osnovne distinkcije između sebstva/drugosti.

Mi smo navikli na svemir u kojem se postojanje pojavljuje na pozadini koju čini objektivni kartezijev koordinatni sustav prostora i vremena. Ako nešto postoji, tada to zauzima točku X,Y,Z u vrijeme T i to je postojanje neovisno o tebi, meni ili bilo kojem drugom biću u svemiru. Čak i ako znamo za  paradoks ili smetnju kvantnog mjerenja, pretpostavka objektivnosti je tako duboko utkana u naše percepcije da bi je bilo smiješno osporavati. Recimo odete u krevet prije objavljivanja rezultata izbora. Probudite se  drugo jutro. Tko je pobijedio? Možda vi to još ne znate, ali ne biste osporili da je to već odlučeno, da je to istina koja postoji neovisno od vašeg znanja. Ili recimo da istražujete saobraćajnu nesreću. Svaka strana u nesreći ima različitu verziju onoga što se desilo. Hoćete li osporiti da postoji stvarnost, neovisna o njihovim pričama, koju čini ono što se “stvarno desilo”?

Ne bih se uopće upuštao u ova ontološka razmišljanja da nije zbog činjenice (činjenice!) da je stara netočna Priča o bitku, odvojenom sebstvu napuštenom u vanjskom objektivnom svemiru, recept za nemoć i očajanje. Odvojeni od svijeta ne možemo učiniti ništa što bi imalo važnosti. U golemoj nekoordiniranoj gužvi odvojenih sebstava i bezličnih sila koji sačinjavaju svemir naša sposobnost da mijenjamo tok stvari ovisi o količini sile koju možemo sakupiti (ili nadahnuti, kad bi samo drugi slušali. No kako su odvojeni od nas, njihovi izbori su izvan naše kontrole – osim ukoliko ih ne prisilimo da slušaju. Ponovo se vraćamo na silu). Ova priča naročito obezvređuje većinu malih, osobnih činova ljubaznosti koje doživljavamo na razini osjećanja kao važne i koji karakteriziraju svijet u kojem bismo željeli živjeti.

Na primjer, u svijetu odvojenosti, ako želite promijeniti svijet, zaustaviti globalno zagrijavanje ili spasiti morske kornjače, bilo bi rasipanje vremena volontirati u hospiciju, spasiti izgubljenog psića ili dati hrane beskućniku. Ta stara gospođa će ionako umrijeti. Zbog čega je važno ako je njeno umiranje malo ugodnije? Možda ste trebali te sate provesti obrazujući mlade kako bi im probudili ekološku svijest.

Temeljenje naših odluka na njihovim izračunljivim, mjerljivim učincima samo je po sebi dio Priče o odvojenosti. Mogli bismo to nazvati instrumentalizmom , a oslanja se na vjerovanje da je naše razumijevanje uzročnosti potpuno – da s razumnom sigurnošću možemo znati kakvi će biti cjelokupni učinci. No ta sigurnost je sve više neopravdana. Znanost ju je jedno vrijeme štitila protjeravši kvantnu neodređenost u mikrokozmos ignorirajući puni značaj nelinearne dinamike s njenim redom proizašlim iz kaosa i poričući svaku pojavu koja nagovještava inteligentan, međusobno povezan svemir, ali danas postaje sve teže i teže održati tu konstrukciju.

Čak i ako je željeni učinak nešto plemenito, misaoni sklop instrumentaliste otuđuje nas od drugih izvora znanja i vođenja koji imaju smisla samo u okviru drugačije Priče o sebstvu i svijetu. A to može dovesti do stravičnih posljedica. Tko zna koga i što moramo žrtvovati za “cilj”?

Orwell je na to ukazao u svojoj knjizi 1984 kada se partijski dužnosnik O’Brien pretvara da Winstona želi regrutirati u revolucionarno Bratstvo koje nastoji srušiti Partiju:

“Spremni ste dati svoje živote?”

“Da.”

“Spremni ste izvršiti ubojstvo?”

“Da.”

“Izvršiti dijela sabotaže koja mogu uzrokovati smrt stotina nevinih ljudi?”

“Da.”

“Izdati svoju domovinu stranim silama?”

“Da.”

“Spremni ste varati, falsificirati, ucjenjivati, korumpirati dječje umove, distribuirati droge koje stvaraju ovisnost, poticati prostituciju, širiti spolne bolesti – činiti sve što bi moglo demoralizirati i oslabiti moć Partije?”

“Da.”

“Ako bi, na primjer, nekako moglo poslužiti našim interesima da bacite sumpornu kiseline u lice djeteta – jeste li spremni da to učinite?”

“Da.”

Pokazuje se da se Winston ustvari ne razlikuje od Partije u postavljanju apstraktnog i nedostižnog cilja ispred bilo kojih sredstava. Značajno je da je Bratstvo lažno, izmišljotina Partije; ono je Partija. Na isti način samo možda suptilnije, društveni i ekološki križar koji žrtvuje ljudske vrijednosti radi cilja nije uopće pravi revolucionar već obrnuto: stup sustava. Uvijek iznova vidimo unutar ekoloških organizacija, unutar ljevičarskih političkih grupa, isto nasilje nad podčinjenima, isto otimanje za moći, ista sebična rivalstva kao i bilo gdje drugdje. Ako se to izvodi u našim organizacijama, kako možemo očekivati da se neće izvoditi u svijetu koji stvaramo, ako budemo pobjednici?

Prepoznajući to neke grupe posvećuju mnogo vremena grupnom procesu težeći da unutar vlastitih organizacija implementiraju egalitarističke, inkluzivne ciljeve koje nastoje pribaviti društvu. Opasnost je da grupa postaje sama sebi svrhom i ne uspijeva postići bilo kakve vanjske ciljeve. Mnoge Occupy grupe iskusile su ovu tendenciju. Unatoč tome ova nastojanja za osmišljavanje novih principa organizacije i konsenzusa ukazuju na rastuće razumijevanje jedinstvenosti unutarnjeg i vanjskog. Stvar je u tome da ono što jesmo i kako se odnosimo utječe na ono što stvaramo.

Napomene:

5. Neke znanstvene osnove za ove tvrdnje, zajedno s opširnim referencama, izložio sam u Poglavlju 7 knjige Uzlet ljudskosti ( The Ascent of Humanity ). Odličan izvor je Evolucija: Pogled iz 21-og stoljeća (Evolution: A View from the 21st Century)  (Upper Saddle River, NJ: FT Press, 2011) istaknutog akademskog biologa James-a Shapiro.

6. Neću na ovim stranicama nastojati da ustanovim alternativno filozofsko stajalište o prirodi stvarnosti. Samo želim istaknuti da naše je uobičajeno vjerovanje netočno; da je ono dio i paket Priče o odvojenosti. Zbog toga što ta priča prodire u sam naš jezik bilo bi nemoguće poništiti je jezikom. Pogledajte ovu zadnju rečenicu: “… bilo bi nemoguće …” Vidite ja podrazumijevam da postoji vanjska istina. Čak i riječi kao “stvarno” , “stvarnost” i “je” označavaju objektivnu realnost. Kazati “Ne postoji objektivna realnost” već pretpostavlja da jedna postoji (jer u kojoj stvarnosti objektivna realnost postoji ili ne postoji?).