Godinama je normalnost bila rastezana skoro do točke pucanja, uže zatezano sve čvršće i čvršće, čekajući kljucaj crnog labuda da ga raskine na dvoje. Sada kada je uže puklo, hoćemo li opet svezati zajedno njegove krajeve ili ćemo do kraja rasplesti raskinute niti da vidimo što bismo od njih mogli istkati?
Covid-19 nam pokazuje da kada je čovječanstvo ujedinjeno zajedničkim ciljem, moguća je fenomenalno brza promjena. Nijedan od svjetskih problema nije tehnički teško riješiti; oni potječu od ljudske nesloge. U usklađenosti, ljudske kreativne moći su neograničene. Prije nekoliko mjeseci prijedlog za zaustavljanje komercijalnih avionskih letova izgledao bi protivan zdravom razumu. Slično je sa radikalnim promjenama koje uvodimo u naše socijalno ponašanje, ekonomiju i ulogu vlade u našim životima. Covid demonstrira moć naše kolektivne volje kada se slažemo u nečemu što je važno. Što bismo još mogli postići usklađeni? Što želimo postići i kakav svijet ćemo stvoriti? To je uvijek sljedeće pitanje kada netko postane svjestan svoje moći.
Covid-19 je poput rehabilitacijske intervencije koja ruši ovisničko uporište normalnosti. Prekinuti naviku znači učiniti je vidljivom; pretvoriti je iz prinude u izbor. Kada kriza popusti možda ćemo imati priliku zapitati želimo li se vratiti normalnom ili možda postoji nešto što smo vidjeli tijekom ovog prekida rutine, a što želimo ponijeti u budućnost. Nakon što su toliki izgubili posao, mogli bismo upitati, jesu li to sve poslovi koje svijet najviše treba ili bi naš trud i kreativnost bili korisniji negdje drugdje. Mogli bismo upitati, nakon što smo bili bez toga neko vrijeme, da li nam je zaista potrebno toliko zračnih putovanja, praznika u Disneyworldu ili izložbenih sajmova. Koje dijelove ekonomije ćemo željeti obnoviti, a koje dijelove ćemo možda odlučiti napustiti? Covid je prekinuo nešto što je izgledalo poput vojne operacije promjene režima u Venezueli – možda su imperijalistički ratovi također jedna od onih stvari koje bismo se mogli odreći u budućnosti globalne suradnje. A, u tamnijem tonu, koje ćemo od stvari koje su nam ovoga časa oduzete – građanske slobode, sloboda okupljanja, suverenitet nad našim tijelima, fizičko sastajanje, zagrljaji, rukovanja i javni život – možda moći vratiti samo svjesnim ulaganjem napora političke i osobne volje.
Veći dio svog života imao sam osjećaj da se čovječanstvo približava raskršću. Uvijek je kriza, kolaps, slom bio neminovan, baš iza ugla, ali nije dolazio i nije dolazio. Zamislite da hodate putom i vidite ga ispred sebe, vidite raskršće. Tamo je preko brda, iza zavoja, poslije šume. Popevši se na vrh brda vidite da ste pogriješili, bio je to privid, dalje je no što ste mislili. Nastavljate hodati. Katkad vam se ukaže, katkad nestane iz vida i izgleda kao se taj put nastavlja zauvijek. Možda nema raskršća. Ne, eno ga opet! Uvijek je nadomak. Nikada nije ovdje.
I onda, odjednom, skrenemo iza zavoja i tu je. Stanemo, jedva u stanju vjerovati da se to sada događa, jedva u stanju vjerovati, nakon što smo godinama bili osuđeni slijediti put naših prethodnika, da sada konačno imamo mogućnost izbora. Dobro je da zastanemo zapanjeni pred novošću naše situacije. Od stotinu staza koje se pružaju pred nama, neke vode u istom smjeru kojim smo već bili krenuli. Neke vode u pakao na zemlji. A neke vode u svijet zdraviji i ljepši no što smo se ikada usuđivali vjerovati da je moguće.
Pišem ove riječi s namjerom da zastanem ovdje s vama – zbunjen, uplašen možda, ali ipak, s osjećajem postojanja nove mogućnosti – u ovoj točki u kojoj se staze granaju. Zavirimo pobliže duž nekih od njih i pogledajmo kuda vode.
* * *
Ovu priču sam čuo od svoje prijateljice prošli tjedan. Bila je u dućanu i vidjela ženu kako jeca između polica. Kršeći pravila socijalnog distanciranja, prišla je ženi i zagrlila ju. “Hvala vam,” rekla je žena, “ovo je prvi puta nakon deset dana da me netko zagrlio.”
Provesti par tjedana bez zagrljaja čini se mala cijena za zaustavljanje epidemije koja bi mogla odnijeti milijune života. Inicijalno je argument za socijalno distanciranje bio taj da će to spasiti milijune života sprječavajući preopterećenje zdravstvenog sustava naglim porastom slučajeva Covida. Sada nam vlasti govore da će određena socijalna distanca možda biti potrebna i nadalje, barem dok se ne pronađe učinkovito cjepivo. Želio bih taj argument staviti u širi kontekst, pogotovo kada gledamo dugoročno. Kako ne bismo institucionalizirali distanciranje i rekonstruirali društvo u tom smislu, budimo svjesni što odabiremo i zašto.
Isto vrijedi i za druge promjene koje se događaju u vezi epidemije korona virusa. Neki komentatori su primijetili kako se to uredno uklapa u agendu totalitarne kontrole. Uplašena javnost prihvaća ograničenja građanskih sloboda koja bi inače bilo teško opravdati, poput stalnog praćenja kretanja svih građana, prisilnog medicinskog liječenja, nedobrovoljne karantene, restrikcije putovanja i slobode okupljanja, cenzuriranja onoga što vlast smatra dezinformacijom, suspenzije habeas corpus (načela zakonitosti) i vojnog nadzora nad civilima. Mnoge od ovih stvari bile su u začetku već i prije Covida-19; od njegove pojave postale su nezadržive. Isto vrijedi za automatizaciju trgovine; prijelaz sa sudjelovanja u sportu i zabavi na udaljeno gledanje; migraciju života iz javnih u privatne prostore; tranziciju od mjesnih škola prema online nastavi, propadanje malih firmi, opadanje broja lokalnih dućana i seljenje ljudskog rada i dokolice na ekrane. Covid -19 ubrzava već postojeće trendove, političke, ekonomske i društvene.
Dok je sve gore navedeno kratkoročno opravdano u ime izravnavanja krivulje (epidemiološka krivulja rasta), mnogo slušamo i o “novom normalnom”; što će reći, promjene uopće ne moraju biti privremene. Budući da prijetnja zarazne bolesti, kao i prijetnja terorizma, nikada ne prolazi, mjere kontrole lako mogu postati stalne. Ako bismo ipak išli u tom smjeru, postojeće opravdanje mora biti dio dubljeg impulsa. Analizirat ću taj impuls u dva dijela: refleks kontrole i rat protiv smrti. Kada se to razumije, pojavljuje se nova početna mogućnost, ona koju već sada vidimo u obliku solidarnosti, suosjećanja i skrbi inspirirane Covidom-19.
Refleks kontrole
Krajem travnja službene statistike govore da je oko 25.000 ljudi umrlo od Covida-19. Tijekom trajanja epidemije smrtnost bi mogla biti deset puta ili stotinu puta veća. Svaki pojedini od tih ljudi ima svoje voljene, obitelj i prijatelje. Suosjećanje i savjest pozivaju nas da učinimo ono što možemo kako bismo spriječili nepotrebnu tragediju. Za mene to ima osobno značenje: moja vlastita, beskonačno draga, ali krhka, majka je među onima najpodložnijima toj bolesti koja ubija uglavnom starije i bolesne.
Koje će biti konačne brojke? Nemoguće je odgovoriti na to pitanje u trenutku dok ovo pišem. Prvi izvještaji su bili alarmantni; tjednima je službena brojka iz Wuhana, koja je beskonačno cirkulirala medijima, iznosila šokantnih 3,4%. To je, zajedno s visokom stopom širenja zaraze, ukazivalo na desetine milijuna smrti diljem svijeta, čak i do 100 milijuna. Nedavno su procjene naglo pale jer je postalo jasno da je većina slučajeva blaga ili asimptomatična. Budući da je testiranje bilo usmjereno na one ozbiljno bolesne, stopa smrtnosti izgledala je neprirodno visoka. Nedavno objavljen članak u časopisu Science tvrdi da je 86% infekcija nije bilo evidentirano što ukazuje na mnogo nižu stopu smrtnosti od one koja se trenutno prikazuje. Jedan noviji članak ide i dalje procjenjujući da je ukupni broj zaraženih u SAD-u čak stotinu puta veći od broja potvrđenih slučajeva (što bi značilo da je smrtnost manja od 0,1%). Ti članci sadrže mnogo kompliciranih epidemioloških nagađanja, no jedno sasvim novo istraživanje u kojem se koristi test na antitijela, ustanovilo je da je broj slučajeva u Santa Clari, u Kaliforniji bio do 50-85 puta veći no što je evidentirano.
Priča o kruzeru Diamond Princess potkrepljuje taj stav. Od 3.711 ljudi na brodu, oko 20% je imalo pozitivni rezultat testiranja na virus; manje od polovice njih je imalo simptome, a osmero ih je umrlo. Kruzer je idealno okruženje za zarazu i bilo je dovoljno vremena da se virus raširi među putnicima na brodu prije no što je itko išta poduzeo u vezi toga, no samo ih je petina bilo zaraženo. Štoviše, populacija kruzera je bila u velikoj većini (kao i na svim kruzerima) starija: skoro trećina putnika bila je starija od 70, a više od polovine bilo je preko 60. Na temelju velikog broja asimptomatskih slučajeva istraživački tim je zaključio da je stvarna stopa smrtnosti u Kini oko 0,5%; noviji podaci (vidi gore) ukazuju na brojku bližu 0,2%. To je još uvijek dva do pet puta više od gripe. Na temelju toga (i uzevši u obzir mlađu demografsku strukturu u Africi i i Južnoj i Jugoistočnoj Aziji) moja je procjena oko 200.000 smrti u SAD-u i 2 milijuna globalno. To su ozbiljne brojke, usporedive s pandemijom hongkongške gripe 1968/69.
Mediji svaki dan izvještavaju o ukupnom broju slučajeva Covid-19, ali nitko nema pojma koji je točan broj jer je testiran samo vrlo mali postotak populacije. Da desetine milijuna imaju virus, asimptomatično, ne bismo to znali. Ono što još više komplicira stvar je da bi podatak o broju umrlih od Covida-19 mogao biti preuveličan (u mnogim bolnicama, ako netko umre sa Covidom-19 evidentira se kao da je umro od Covida-19) ili umanjen (neki su možda umrli kod kuće). Da ponovim: nitko ne zna što se stvarno događa, uključujući mene. Budimo svjesni dviju proturječnih tendencija u ljudskom svijetu. Prva je sklonost histerije da se hrani sama sobom, da ignorira podatke koji se ne uklapaju u strah i da stvara svijet na svoju sliku. Druga je poricanje, iracionalno odbijanje informacija koje bi mogle narušiti normalnost i lagodnost. Kao što pita Daniel Schmachtenberger: kako znate da je istina ono u što vjerujete?
Kognitivne pristranosti poput ovih posebno su otrovne u atmosferi političke polarizacije; na primjer, liberali će biti skloni odbaciti svaku informaciju koja bi mogla biti utkana u narativ u korist Trumpa, dok će je konzervativci rado prihvatiti.
Usprkos nesigurnosti, volio bih iznijeti svoje predviđanje: kriza će se okončati tako da to nećemo nikada znati. Ako konačni broj mrtvih, koji će sam po sebi biti diskutabilan, bude manji od onog kojeg se pribojavamo, neki će reći da je to zato jer su mjere kontrole funkcionirale. Drugi će reći da je to zato jer bolest nije bila tako opasna kako nam je bilo rečeno.
Mene najviše zbunjuje zagonetka zašto, u vrijeme dok ovo pišem, izgleda da nema novih slučajeva u Kini. Vlada nije uvodila ograničenje kretanja dugo nakon što je virus ustanovljen. On se morao jako proširiti za vrijeme kineske Nove godine, kada je, unatoč nekim ograničenjima putovanja, svaki avion, vlak i autobus dupkom pun ljudi koji putuju po cijeloj zemlji. Što se tu događa? Ponavljam, ja ne znam, ali ne znate ni vi.
Koji god bio konačni smrtni danak, pogledajmo neke druge brojke kako bismo dobili širu perspektivu. Moj stav NIJE da Covid nije tako opasan i da ne bismo trebali ništa poduzimati. Budite strpljivi da objasnim. Od 2013. godine, prema podacima organizacije FAO, pet milijuna djece diljem svijeta umire od gladi svake godine; 2018. godine bilo 159 milijuna pothranjene djece i 51 milijun djece sa smanjenom težinom. (Glad se smanjivala do nedavno, ali ponovo počinje rasti u zadnje tri godine.). Pet milijuna je mnogo puta više ljudi no što ih je dosad umrlo od Covida-19, pa ipak niti jedna vlada nije proglasila izvanredno stanje ili tražila da radikalno mijenjamo svoj način života kako bismo ih spasili. Također ne vidimo usporedivu razinu uzbune i djelovanja u vezi samoubojstva – tek vršak ledene sante očaja i depresije – koje globalno ubija preko milijun ljudi godišnje i 50.000 u SAD-u. Ili predoziranja drogom koje ubija 70.000 u SAD-u, epidemije autoimunih bolesti koja pogađa 23,5 milijuna (NIH podatak) do 50 milijuna (AARDA), ili pretilosti koja pogađa puno više od 100 milijuna. Zašto, s tim u vezi, mahnito ne nastojimo otkloniti nuklearni armagedon ili ekološku propast, već naprotiv, ustrajemo na odlukama koje uvećavaju te opasnosti?
Molim vas, poanta ovdje nije da zato što nismo promijenili način života kako djeca ne bi umirala od gladi, ne bismo ga trebali mijenjati ni zbog Covida. Naprotiv: Ako se možemo tako radikalno promijeniti zbog Covida-19, mogli bismo to i zbog ovih drugih prilika. Hajde da upitamo zašto smo u stanju združiti svoju kolektivnu volju kako bismo zaustavili taj virus, a nismo u stanju baviti se drugim ozbiljnim prijetnjama čovječanstvu. Zašto je sve do sada društvo bilo tako zamrznuto na svojoj postojećoj putanji?
Odgovor otkriva mnogo. Jednostavno, suočeni s gladi u svijetu, ovisnosti, autoimunim bolestima, samoubojstvom ili ekološkim kolapsom, mi kao društvo ne znamo što činiti. To je zato jer ne postoji ništa vanjsko protiv čega bismo se borili. Naši ad hoc odgovori na krizu, koji su svi neka verzija kontrole, nisu jako učinkoviti kad se radi o tim situacijama. I sada dolazi zarazna epidemija i mi se konačno možemo baciti u akciju. To je kriza za koju kontrola funkcionira: karantene, ograničenja kretanja, izolacija, pranje ruku; kontrola kretanja, kontrola informacija, kontrola naših tijela. To Covid čini prikladnim spremnikom za naše kaotične strahove, mjesto za kanaliziranje našeg rastućeg osjećaja bespomoćnosti u suočavanju s promjenama koje su zadesile svijet. Covid-19 je prijetnja s kojom znamo kako se suočiti. Za razliku od tako mnogo naših drugih strahova, Covid-19 nudi plan.
Institucije koje je ustanovila naša civilizacija sve su više bespomoćne u suočavanju s izazovima našeg vremena. Kako samo dobrodošlicom dočekuju izazov s kojim se konačno mogu suočiti. Kako su revni prigrliti ga kao vrhovnu krizu. Kako prirodno njihovi sustavi upravljanja informacijama odabiru najalarmantnije prikaze toga. Kako se spremno javnost pridružuje panici, prihvaćajući prijetnju s kojom se vlasti mogu nositi kao zamjenu za razne neizrecive prijetnje s kojima ne mogu.
Danas većina izazova pred nama više ne podliježe sili. Naši antibiotici i kirurgija ne uspijevaju riješiti rastuću zdravstvenu krizu zbog autoimunosti, ovisnosti i pretilosti. Naše oružje i bombe, napravljene da poraze armije, beskorisne su u brisanju mržnje vanjskog svijeta ili uklanjanju kućnog nasilja iz naših domova. Naša policija i zatvori ne mogu izliječiti uvjete za razvoj kriminala. Naši pesticidi ne mogu obnoviti uništeno tlo. Covid-19 priziva dobra stara vremena kada su opasnosti zaraznih bolesti uzmicale pred modernom medicinom i higijenom, istovremeno kada su nacisti uzmakli pred ratnom mašinom, a sama priroda podlegla, ili je tako izgledalo, tehnološkom osvajanju i poboljšavanju. To priziva dane kada je naše oružje funkcioniralo, a svijet je naizgled zaista bio sve bolji sa svakom novom tehnologijom kontrole.
Koja to vrsta problema podliježe dominaciji i kontroli? Ona vrsta uzrokovana nečim izvana, nečim Drugim. Kada je uzrok problema nešto nama intimno blisko, kao beskućništvo ili nejednakost, ovisnost ili pretilost, nemamo protiv čega ratovati. Mogli bismo pokušati instalirati nekog neprijatelja, okrivljavajući, na primjer, milijardere, Vladimira Putina ili Vraga, ali tada nam nedostaje ključna informacija, prije svega, koji su to terenski uvjeti koji omogućuju milijarderima (ili virusima) da se repliciraju.
Ako postoji jedna stvar u kojoj je naša civilizacija vješta, to je borba protiv neprijatelja. Mi pozdravljamo priliku da činimo ono u čemu smo vješti, ono što dokazuje valjanost naših tehnologija, sustava i svjetonazora. I tako proizvodimo neprijatelje, probleme poput kriminala, terorizma i bolesti oblikujemo u sukob mi-protiv-njih i mobiliziramo našu kolektivnu energiju u pravcu poduhvata koja se mogu gledati na taj način. Stoga smo Covid-19 izdvojili kao poziv na oružje, reorganizirajući društvo kao za ratni pothvat, dok mogućnost nuklearne katastrofe, ekološke propasti i pet milijuna gladne djece tretiramo kao normalno.
Narativ urote
Zbog toga što Covid-19 naizgled opravdava tako mnogo stvari na totalitarističkoj listi želja, postoje oni koji vjeruju da je to promišljena igra moći. Nije mi cilj promovirati tu teoriju niti je raskrinkati, no navest ću neke umjerene komentare. Prvo, kratki pregled.
Teorije (postoji mnogo varijanti) govore o skupu Event 201 (pod pokroviteljstvom Bill Gates Foundation, CIA-e itd. prošlog listopada) i ‘bijeloj knjizi’ fondacije Rockefeller Foundation 2010. godine, s detaljno razrađenim scenarijem pod nazivom “Lockstep” (Ukorak), gdje se u oba ova slučaja izlaže autoritarni odgovor na hipotetičnu pandemiju. Oni primjećuju da su infrastruktura, tehnologija i zakonski okvir za izvanredno stanje u pripremi već više godina. Sve što je potrebno, kažu oni, je nešto što će navesti javnost da to prihvati, a sada je došao taj čas. Neovisno o tome da li će trenutne kontrole ostati stalne, presedan je napravljen za:
- stalno praćenje kretanja ljudi (zbog korona virusa)
- ukidanje slobode okupljanja (zbog korona virusa)
- vojni nadzor civila (zbog korona virusa)
- vanzakonsko neograničeno trajanje pritvora (karantena, zbog korona virusa)
- zabrana gotovine (zbog korona virusa)
- cenzura Interneta (za sprečavanje dezinformacija, zbog korona virusa)
- obavezno cijepljenje i drugi medicinski postupci, uspostavljajući vrhovnu vlast države nad našim tijelima (zbog korona virusa)
- klasificiranje svih djelatnosti i destinacija u izričito dozvoljene i izričito zabranjene (možete izaći iz kuće zbog ovog, ali ne onog), eliminirajući sivu zonu izvan policijskog i zakonodavnog nadzora . Ova cjelina je sama srž totalitarizma, ipak trenutno nužna zbog, pa, korona virusa.
Ovo je sočan materijal za teorije urote. Koliko ja znam, neka od njih mogla bi biti istina; međutim, isti slijed događaja mogao se odigrati uslijed nesvjesnog sustavnog zakreta prema sve većoj kontroli. Odakle dolazi taj zakret? On je utkan u DNA civilizacije. Milenijima je civilizacija (za razliku od manjih tradicionalnih kultura) pod napretkom podrazumijevala proširenje kontrole na svijet; pripitomljavanje divljine, svladavanje barbara, gospodarenje prirodnim silama i uređivanje društva u skladu sa zakonom i razumom. Uspon kontrole ubrzao se Znanstvenom revolucijom koja je “napredak” lansirala u nove visine: svrstavanje stvarnosti u objektivne kategorije i količine i gospodarenje materijalnim svijetom uz pomoć tehnologije. Na koncu su i društvene znanosti obećale da će koristiti ista sredstva i metode kao bi zadovoljile ambiciju (koja seže unazad do Platona i Konfucija) izgradnje savršenog društva.
Oni koji upravljaju civilizacijom pozdravit će, stoga, svaku priliku da ojačaju svoju kontrolu jer, na koncu, to je u službi velike vizije ljudske sudbine: savršeno uređen svijet u kojem se može srediti da bolest, kriminal, siromaštvo i možda sama patnja više ne postoje. Nikakvi podli motivi nisu nužni. Naravno da bi oni voljeli svakoga pratiti – tim bolje za opće dobro. Za njih Covid-19 pokazuje koliko je to nužno. “Možemo li si dozvoliti demokratske slobode u svjetlu korona virusa?”, pitaju oni. “Ne bismo li sada morali, iz potrebe, žrtvovati ih zbog naše vlastite sigurnosti?” To je poznati refren koji je pratio i druge krize u prošlosti, poput 9/11.
Da preradimo uobičajenu metaforu, zamislite čovjeka s čekićem koji vreba naokolo tražeći razlog da ga upotrijebi. Odjednom ugleda čavao koji strši. Već odavno je on u potrazi za čavlom, zabijajući vijke i klinove, a svijet bi mogao biti bolji kad bi zabijao čavle. A tu je čavao! Mogli bismo možda posumnjati da je u svojoj revnosti sam tamo postavio taj čavao, no to nije nimalo važno. Možda to što strši uopće i nije čavao, već liči na čavao dovoljno da počnemo udarati. Kad je alat spreman, ukazat će se prilika da se upotrijebi.
A ja bih dodao, za one koji su skloni sumnjati u vlast, možda se ovaj puta zaista radi o čavlu. U tom slučaju, čekić je pravi alat – a princip čekića pojavit će se tim jače, spreman za vijak, dugme, kvačicu i suzu.
Na svaki način, problem s kojim smo ovdje suočeni mnogo je dublji od svrgavanja opake klike Iluminata. Čak i ako postoje, uz dano usmjerenje civilizacije, isti trend bi ustrajao i bez njih ili bi se pojavili novi Iluminati da preuzmu funkcije onih starih.
Bilo istina ili laž, ideja da je epidemija neka monstruozna urota počinjena od strane zlotvora na štetu građana, nije tako daleko od svjetonazora nađi-patogen. To je križarski mentalitet, mentalitet rata. Izvor sociopolitičke bolesti smješta se u patogen protiv kojeg se onda možemo boriti, agresora odvojenog od nas. Pritom postoji opasnost od ignoriranja prilika koje društvo pretvaraju u plodno tlo u kojem takva urota uspijeva. Da li je tlo zasijano namjerno ili vjetrom, za mene je sekundarno pitanje.
Ono što ću reći sljedeće relevantno je bez obzira na to da li je, ili nije, SARS-CoV2 genetski projektirano biološko oružje, povezano s uvođenjem 5G, iskorišteno da se spriječi “razotkrivanje”, Trojanski konj totalitarne svjetske vlade, smrtonosniji no što nam je bilo rečeno, manje smrtonosan no što nam je bilo rečeno, potekao iz bio-laboratorija u Wuhanu, potekao iz Fort Detricka ili je točno ono što nam govore CDC (Centar za kontrolu i prevenciju bolesti) i WHO (Svjetska zdravstvena organizacija). To vrijedi čak i ako su svi potpuno u krivu u vezi uloge SARS-CoV-2 virusa u sadašnjoj epidemiji. Ja imam svoja mišljenja, ali ako postoji jedna stvar koju sam naučio tijekom ove izvanredne situacije, to je da zapravo ne znam što se događa. Ne shvaćam kako to itko može znati usred uzavrele mješavine vijesti, lažnih vijesti, govorkanja, prikrivenih informacija, teorija zavjere, propagande i ispolitiziranih narativa koji pune Internet. Želio bih kad bi mnogo više ljudi prihvatilo ne-znanje. To govorim jednako onima koji prihvaćaju dominantni narativ, kao i onima koji oblikuju one disidentske. Kojim informacijama možda blokiramo pristup u cilju održavanja integriteta naših svjetonazora? Budimo ponizni u svojim vjerovanjima: to je pitanje života i smrti.
Rat protiv smrti
Moj sedmogodišnji sin dva tjedna nije vidio niti se igrao s drugim djetetom. Milijuni drugih su u istom čamcu. Mnogi će se složiti da je mjesec dana bez socijalne interakcije za svu tu djecu razumna žrtva za spas milijuna života. A što da se radi o spašavanju 100.000 života? I što ako žrtva ne traje mjesec, nego godinu dana? Pet godina? Različiti ljudi imali bi različite stavove o tome, u skladu sa svojim temeljnim vrijednostima.
Hajde da zamijenimo prethodna pitanja s nečim više osobnim, što proniče u nehumano utilitarističko razmišljanje koje ljude pretvara u statistike i neke od njih žrtvuje za nešto drugo. Za mene je relevantno pitanje, da li bih ja tražio od djece u našoj zemlji da se odreknu igre kroz jednu sezonu ako bi to umanjilo rizik moje majke od smrti, ili štoviše, moj osobni rizik? Ili bih mogao upitati, da li bih službeno zabranio grljenje i rukovanje, ako bi to spasilo moj vlastiti život? Pritom ne želim umanjivati vrijednost života svoje majke ili svog vlastitog, koji su oboje dragocjeni. Zahvalan sam za svaki dan koji je još s nama. Ali ta pitanja upozoravaju na duboke probleme. Koji je ispravan način življenja? Koji je ispravan način umiranja?
Odgovor na takva pitanja, bilo da su postavljena u vlastito ime ili u ime društva općenito, ovisi o tome kako se odnosimo prema smrti i koliko vrednujemo igru, dodir i zajedništvo, zajedno s građanskim slobodama i osobnom slobodom. Ne postoji jednostavna formula za balansiranje tih vrijednosti.
Tijekom svog života vidio sam kako društvo sve veći naglasak stavlja na sigurnost, zaštitu i smanjenje rizika. To je posebno utjecalo na djetinjstvo: kad sam bio dječak za nas je bilo normalno da bez nadzora lunjamo kilometar od kuće – ponašanje koje bi danas zaslužilo posjet Centra za zaštitu djece (Child Protective Services). To se također manifestira u obliku korištenja latex rukavica u sve većem broju zanimanja; sredstava za dezinfekciju posvuda; zaključane, štićene i nadzirane školske zgrade; pojačane sigurnosne mjere na aerodromima i granicama; povećana svijest o zakonskoj odgovornosti i osiguranju od odgovornosti; detektori metala i pretresi na ulazu u mnoge sportske arene i javne zgrade i tako dalje. Očigledno je da to poprima oblik zaštitarske države.
Mantra “sigurnost na prvom mjestu” dolazi iz vrijednosnog sustava koji preživljavanje smatra vrhunskim prioritetom, a podcjenjuje druge vrijednosti poput zabave, pustolovine, igre i propitivanja granica. Druge kulture imaju drugačije prioritete. Na primjer, mnoge tradicionalne i indigene kulture mnogo se manje zaštitnički odnose prema djeci, kao što je Jean Liedloff dokumentirala u svom klasiku Koncept kontinuuma. Dozvoljavaju im rizike i odgovornosti koje bi za većinu modernih ljudi izgledale bezumne, vjerujući da je to nužno za razvoj samopouzdanja i ispravnog prosuđivanja kod djece. Ja mislim da su mnogi moderni ljudi, pogotovo mlađi ljudi, zadržali nešto od te inherentne spremnosti da žrtvuju sigurnost kako bi živjeli život u potpunosti. Međutim, kultura koja nas okružuje, neumorno nas navodi da živimo u strahu, istovremeno gradeći sustave koji utjelovljuju strah. Za njih je biti siguran od posvemašnje važnosti. Tako imamo medicinski sustav u kojem se većina odluka zasniva na kalkulacijama rizika i u kojem je smrt najgori mogući ishod koji znači krajnji neuspjeh liječnika. No, cijelo to vrijeme mi znamo da nas smrt čeka bez obzira na sve. Spašeni život zapravo znači odgođenu smrt.
Vrhunsko ispunjenje civilizacijskog programa kontrole bio bi trijumf nad samom smrću. Neuspijevajući u tome, moderno društvo odlučilo se za faksimil tog trijumfa: negiranje umjesto pobjede. Naše društvo negira smrt, od toga da sakriva leševe, do fetiša mladosti, do skladištenja starih ljudi u staračke domove. Čak i opsesija novcem i vlasništvom – produžetak sebstva, kako sugerira riječ “moje” – izraz je zablude da nepostojano sebstvo može postati postojanim uz pomoć svojih dodataka. Sve je to neizbježno s obzirom na priču-o-sebstvu koju nudi modernost: odvojeni pojedinac u svijetu Drugog. Okruženo genetičkim, društvenim i ekonomskim konkurentima, to sebstvo mora štititi i dominirati kako bi se razvijalo. Mora činiti sve što može ne bi li spriječilo smrt koja (u priči o odvojenosti) predstavlja potpuno poništenje. Znanost biologije nas je čak učila da je u samoj našoj prirodi maksimiziranje vlastitih šansi za preživljavanje i reprodukciju.
Upitao sam prijateljicu, doktoricu medicine, koja je neko vrijeme provela u Q’ero – Centru za kulturu predaka Quechua Indijanaca u Peruu, da li bi oni (kad bi mogli) intubirali nekoga kako bi mu produljili život. “Naravno da ne,”, rekla je, “Pozvali bi šamana da mu pomogne da lijepo umre.” Lijepo umiranje (što nije nužno isto što i bezbolno umiranje) nije čest izraz u današnjem medicinskom vokabularu. Niti jedna bolnica ne evidentira da li je pacijent lijepo umro. To se ne bi računalo kao pozitivan ishod. U svijetu odvojenog sebstva smrt je krajnja katastrofa.
No, je li tako? Razmotrite perspektivu Dr. Lisse Rankin: “Ne bismo svi željeli biti u odjelu za intenzivnu njegu, izolirani od svojih voljenih, na aparatima koji dišu za nas, u opasnosti da umremo sami – čak ako to znači da bi vam mogli uvećati šanse za preživljavanje. Neki od nas bismo radije da nas drže ruke onih koje volimo kod kuće, čak i ako to znači da je došlo naše vrijeme … Upamtite smrt nije kraj. Smrt je povratak kući.”
Kada se sebstvo razumije kao relacijsko, međuovisno, čak i među-egzistencijalno, onda ono međusobno dijeli svoju krv s drugim. Shvativši sebstvo kao lokus svijesti u matrici odnosa, više ne tražimo neprijatelja kao ključ za razumijevanje svakog problema, već umjesto toga tražimo gdje je neravnoteža u odnosima. Rat protiv smrti uzmiče pred potragom za dobrim i punim životom i tada vidimo da je strah od smrti zapravo strah od života. Koliko života ćemo se odreći da bismo ostali sigurni?
Totalitarizacija – perfekcija kontrole – neizbježan je konačni proizvod mitologije odvojenog sebstva. Što bi drugo nego prijetnja životu, poput rata, zasluživalo totalnu kontrolu? Tako je Orwell identificirao neprekidni rat kao ključnu komponentu vladavine Partije.
U svjetlu programa kontrole, negiranje smrti i odvojenog sebstva, pretpostavka da će interes javnosti težiti minimiziranju broja umrlih, gotovo da je neupitna, cilj kojemu su druge vrijednosti poput igre, slobode itd. podređene. Covid-19 pruža priliku za širenje tog stava. Da, smatrajmo život svetim, svetijim no ikada. To nas smrt uči. Svaku osobu, mladu ili staru, bolesnu ili zdravu, smatrajmo svetim dragocjenim, voljenim bićem što ona i jeste. A u krugu našeg srca napravimo mjesta također i za druge svete vrijednosti. Smatrati život svetim ne znači samo dugo živjeti, to znači živjeti dobro i ispravno i potpuno.
Kao i svi strahovi, strah od korona virusa daje naslutiti ono što bi moglo ležati ispod njega. Svatko tko je doživio smrt nekog bližnjeg zna da je smrt portal za ljubav. Covid-19 uzvisio je važnost smrti u svijesti društva koje ju negira. Na drugoj strani straha možemo vidjeti ljubav koju smrt oslobađa. Neka se izlije. Neka natopi tlo naše kulture i napuni podzemne spremnike tako da prodre kroz pukotine naših okorjelih institucija, naših sustava i naših navika. Neki od njih mogli bi možda također umrijeti.
U kakvom svijetu ćemo živjeti?
Koliko života želimo žrtvovati na oltaru sigurnosti? Ako to doprinosi našoj sigurnosti, želimo li živjeti u svijetu gdje se ljudska bića nikada ne okupljaju? Želimo li cijelo vrijeme u javnosti nositi maske? Želimo li prolaziti medicinski pregled svaki puta kada putujemo, ako bi to spasilo nekoliko života godišnje? Želimo li prihvatiti medikalizaciju života općenito, prepuštajući konačni suverenitet nad našim tijelima medicinskim autoritetima (koje su odabrali oni politički)? Želimo li da svako događanje bude virtualno događanje? Koliko smo spremni živjeti u strahu?
Covid-19 će se na koncu povući, ali prijetnja zaraznih bolesti je trajna. Naša reakcija na nju određuje smjer za budućnost. Javni život, komunalni život, život zajedničke fizikalnosti smanjivali su se kroz nekoliko generacija. Umjesto kupovine u dućanima, mi imamo dostavu u kuću. Umjesto hrpe djece koja se igraju napolju, mi imamo dječje igraonice i digitalne avanture. Umjesto javnog trga, mi imamo online forum. Želimo li se i dalje još više izolirati jedni od drugih i od svijeta?
Nije teško zamisliti, pogotovo ako se socijalno distanciranje pokaže uspješnim, da Covid-19 potraje dulje 18 mjeseci koliko nam je rečeno da očekujemo da bude njegovo trajanje. Nije teško zamisliti da će se pojaviti novi virusi kroz to vrijeme. Nije teško zamisliti da će izvanredne mjere postati normalne (kako bi se spriječila mogućnost novog izbijanja epidemije), baš kao što je izvanredno stanje, proglašeno nakon 9/11, još i danas na snazi. Nije teško zamisliti da je (kao što nam je rečeno) reinfekcija moguća, tako da bolest nikada neće doći svome kraju. To znači da privremene promjene u našem načinu života mogu postati trajne.
Kako bismo reducirali rizik od sljedeće pandemije, hoćemo li odabrati da živimo u društvu bez zagrljaja, rukovanja i daj-pet, zauvijek? Hoćemo li odabrati da živimo u društvu u kojem nema više masovnih okupljanja? Hoće li koncerti, sportska natjecanja i festivali biti stvar prošlosti? A djeca se više neće igrati s drugom djecom? Hoće li se svi ljudski kontakti odvijati posredstvom kompjutora i maski? Nema više plesnih tečajeva, nema više karate treninga, nema više konferencija, nema više crkvi? Treba li reduciranje smrti biti standard za mjerenje napretka? Da li ljudsko napredovanje znači odvajanje? Je li to budućnost?
Isto pitanje odnosi se na administrativne alate nužne za kontrolu kretanja ljudi i protoka informacija. Dok ovo pišem, cijela zemlja se kreće prema blokadi. U nekim zemljama, za izlazak iz kuće potrebno je odštampati formular sa vladine web stranice. To me podsjeća na školu kada je lokacija učenika uvijek morala biti službeno odobrena. Ili na zatvor. Da li si predočavamo budućnost s elektroničkim iskaznicama, sustav gdje slobodom kretanja u svakom trenutku trajno upravlja državni administrator i njihov softver? Gdje se svaki pokret evidentira, bilo kao dozvoljen ili zabranjen? I gdje su, u cilju naše zaštite, informacije koje prijete našem zdravlju (o čemu, ponovo, odlučuju razni autoriteti) cenzurirane za naše vlastito dobro? Suočeni s izvanrednom situacijom, poput ratnog stanja, mi prihvaćamo takve restrikcije i privremeno se odričemo naših sloboda. Slično kao 9/11, Covid-19 potiskuje sve prigovore.
Po prvi put u povijesti postoje tehnološke mogućnosti za ostvarivanje takvih vizija, barem u razvijenom svijetu (na primjer, korištenje lokacije mobitela za nametanje socijalnog distanciranja; također pogledaj ovdje). Nakon grube tranzicije, mogli bismo živjeti u društvu gdje se gotovo sav život odvija online: kupovina, sastajanje, zabava, socijaliziranje, posao, čak i ljubavni sastanci. Je li to ono što želimo? Koliko spašenih života to vrijedi?
Siguran sam da će mnoge od kontrola koje su danas na snazi biti djelomično olabavljene za nekoliko mjeseci. Djelomično olabavljene, ali spremne. Sve dok zarazna bolest ostaje s nama postoji vjerojatnost njihovog ponovnog nametanja, iznova i iznova u budućnosti, ili mogu postati samo-nametnute u obliku navika. Kao što kaže Deborah Tannen, suradnica magazina Politico, u članku o tome kako će korona virus trajno promijeniti svijet, “Mi sada znamo da dodirivanje stvari, bivanje s drugim ljudima i udisanje zraka u zatvorenom prostoru, može biti rizično … Mogla bi nam postati druga priroda da uzmičemo pred rukovanjem i dodirivanjem lica – a pranje ruku bi mogao postati opsesivno-kompulzivni poremećaj široko prisutan u društvu, poremećaj koji ćemo svi naslijediti jer nitko od nas ne može prestati prati ruke.” Nakon tisuća godina, milijuna godina dodira, kontakta i zajedništva, hoće li vrhunac ljudskog napretka biti da prestanemo s takvim aktivnostima zato jer su previše riskantne?
Život je zajednica
Paradoks programa kontrole je da njegov progres rijetko vodi bliže cilju. Unatoč sigurnosnim sustavima u gotovo svakom domu više srednje klase, ljudi nisu ništa manje zabrinuti i nesigurni nego što je bila prethodna generacija. Unatoč sofisticiranim mjerama zaštite, u školama se ne događa manje masovnih ubojstava. Unatoč fenomenalnom napretku medicinske tehnologije, ljudi su tijekom zadnjih trideset godina, ako išta, postali manje zdravi, kronične bolest su se umnožile i očekivani životni vijek stagnira, dok je u SAD-u i Britaniji počeo opadati.
Jednako tako, mjere koje su bile uvedene radi kontrole Covida-19 mogle bi na kraju uzrokovati više patnje i smrti no što ih sprečavaju. Minimizirati broj smrti znači minimizirati smrti koje znamo kako predvidjeti i mjeriti. Nemoguće je mjeriti dodatne smrti koje bi mogle biti uzrokovane depresijom induciranom izolacijom, na primjer, ili očajanjem zbog nezaposlenosti ili smanjenog imuniteta i urušavanja zdravlja koje može uzrokovati kronični strah. Pokazalo se da samoća i nedostatak socijalnog kontakta doprinosi upalama, depresiji i demenciji. Prema dr. Lissi Rankin, zagađenost zraka povećava rizik smrtnosti za 6%, pretilost za 23%, zloupotreba alkohola za 37%, a samoća za 45%.
Još jedna opasnost koja nije na popisu jeste opadanje imuniteta uzrokovano pretjeranom higijenom i distanciranjem. Nije samo socijalni kontakt nužan za zdravlje, nego također i kontakt sa svijetom mikroba. Općenito govoreći, mikrobi nisu naši neprijatelji, oni su naši saveznici u zdravlju. Raznovrsni crijevni biom koji sadrži bakterije, viruse, gljivice i druge organizme, ključan je za dobro funkcioniranje imunosnog sustava, a njegova raznovrsnost se održava putem kontakta s drugim ljudima i živim svijetom. Pretjerano pranje ruku, pretjerana upotreba antibiotika, aseptična čistoća i nedostatak ljudskog kontakta mogli bi učiniti više štete nego koristi. Posljedične alergije i autoimuni poremećaji mogli bi biti gori od zaraznih bolesti koje zamjenjuju. Socijalno i biološki, zdravlje dolazi od zajednice. Život ne cvjeta u izolaciji.
Promatranje svijeta u terminima mi-protiv-njih čini nas slijepima za činjenicu da se život i zdravlje događaju u zajednici. U slučaju zaraznih bolesti, na primjer, mi propuštamo pogledati dalje od zlog patogena i upitati, koja je uloga virusa u mikrobiomu? (Također vidi ovdje) Koji su tjelesni uvjeti u kojima se štetni virusi množe? Zašto neki ljudi imaju blage simptome, a neki ozbiljne (ne uzimajući u obzir ono prijemčivo kvazi-objašnjenje o “niskoj rezistenciji”)? Koju pozitivnu ulogu mogu igrati hunjavice, prehlade i druge ne-smrtonosne bolesti u održavanju zdravlja?
Razmišljanje u stilu rat-protiv-mikroba donosi rezultate istovjetne onima u Ratu protiv terorizma, Ratu protiv kriminala, Ratu protiv droge i beskonačnim ratovima koje vodimo politički i među-osobno. Prvo, takav način razmišljanja generira beskonačni rat; drugo, skreće pažnju sa stvarnih prilika iz kojih se rađaju bolest, terorizam, kriminal, droga i ostalo.
Unatoč vječne tvrdnje političara da vode rat radi postizanja mira, rat neizbježno rađa još više rata. Bombardiranje zemalja radi ubijanja terorista ne samo da ignorira stvarne uzroke terorizma, već pogoršava te uzroke. Zatvaranje kriminalaca ne samo da ignorira uvjete koji rađaju kriminal, već te uvjete potiče razbijanjem obitelji i zajednice i asimilacijom zatvorenika u kriminal. A režimi antibiotika, cijepljenja, antivirusne terapije i drugi lijekovi uništavaju tjelesnu ekologiju koja je temelj snažnog imuniteta. Izvan tijela, opsežne kampanje prskanja sprejom inicirane Zika virusom, Denga groznicom i sada Covidom-19, nanijet će neizrecivu štetu ekologiji prirode. Da li je itko razmišljao koji će biti učinci na ekosustav kada ga zalijemo antivirusnim smjesama? Takve mjere (koje se provode na različitim mjestima i Kini i Indiji) zamislive su jedino iz svjetonazora odvojenosti koji ne razumije da su virusi integralni dio mreže života.
Da bismo razumjeli argument o baznim uvjetima, razmotrimo neke statistike o smrtnosti u Italiji (izvor National Health Institute), bazirane na analizi stotina smrtnih slučajeva uzrokovanih Covidom-19. Od ukupnog broja analiziranih manje od 1% nije patilo od ozbiljnih kroničnih bolesti. 75% je patilo od hipertenzije, 35% od dijabetesa, 33% od srčane ishemije, 24% od fibrilacije atrija, 18% od disfunkcije bubrega, uz druge bolesti koje nisam uspio odgonetnuti iz talijanskog izvještaja. Gotovo polovica preminulih imala je tri ili više tih ozbiljnih patologija. Amerikanci, ugroženi pretilošću, dijabetesom i drugim kroničnim boljkama, ranjivi su bar koliko i Talijani. Trebamo li onda okriviti virus (koji je ubio tek nekoliko inače zdravih ljudi) ili ćemo okriviti postojeće loše zdravlje? Ovdje također vrijedi analogija s napetim užetom. Zdravlje milijuna ljudi u modernom svijetu je nestabilno i dovoljno je nešto, što bi u normalnoj situaciji bilo trivijalno, da ga opasno naruši. Naravno, kroz neko kratkoročno razdoblje mi nastojimo spasiti njihove živote; opasnost je u tome da se gubimo u beskonačnom slijedu kratkoročnih razdoblja, boreći se protiv jedne zarazne bolesti za drugom, a nikada se ne baveći stvarnim prilikama koje su ljude učinile tako ranjivima. To je mnogo teži problem jer se stvarne prilike neće promijeniti borbom. Ne postoji patogen koji uzrokuje dijabetes ili pretilost, ovisnost, depresiju ili PTSP. Njihovi uzroci ne predstavljaju Drugog, nisu to neki virusi odvojeni od nas čije smo mi žrtve.
Čak i kod bolesti poput Covida-19, gdje možemo imenovati patogeni virus, stvari nisu tako jednostavne poput rata između virusa i žrtve. Postoji alternativa teoriji o mikrobima uzrokovanih bolesti koja drži da su mikrobi dio šireg procesa. Kada su uvjeti primjereni oni se množe u tijelu, ponekad ubijajući domaćina, ali također, potencijalno, popravljajući uvjete koji su im pogodovali na početku, na primjer, čišćenjem akumuliranog otrovnog otpada putem izlučivanja mukusa ili (govoreći metaforički) spaljujući ga povišenom tjelesnom temperaturom. Ponekad nazivana “teorija terena”, ona kaže da su mikrobi prije simptomi, a ne uzrok bolesti. Kako to objašnjava jedna uzrečica: “Riba vam je bolesna. Teorija mikroba: izolirajte ribu. Teorija terena: očistite akvarij.”
Moderna kultura zdravlja pati od neke vrste šizofrenije. U jednu ruku, postoji rastući pokret wellnessa koji obuhvaća alternativnu i holističku medicinu. Taj pokret zagovara ljekovite biljke, meditaciju i jogu u cilju jačanja imuniteta. On vrednuje emocionalne i duhovne dimenzije zdravlja kao što su moć stavova i vjerovanja da uzrokuju bolest ili da iscjeljuju. Sve to kao da je nestalo pred tsunamijem Covida, vraćajući društvo na staro pravovjerje.
Konkretni slučaj: jedan akupunkturist u Kaliforniji bio je prisiljen zatvoriti ordinaciju klasificiranu kao “ne-nužna”. To je savršeno razumljivo iz perspektive konvencionalne virologije. No, kako je primijetio jedan akupunkturist na Facebooku, “Što će biti s mojim pacijentom s kojim radim na liječenju ovisnosti o opioidima koje je uzimao za bolove u leđima? Morat će ih ponovo početi uzimati.” Sa stanovišta medicinskih autoriteta, alternativni modaliteti, socijalna interakcija, satovi joge, dodaci prehrani i tako dalje, bezvrijedni su kada se radi o pravim bolestima uzrokovanim pravim virusima. U vremenima krize oni se protjeruju u eteričnu sferu “wellnessa”. Uskrsnuće pravovjerja uslijed Covida-19 toliko je intenzivno da bilo što, imalo nekonvencionalno, kao što je intravenozni C vitamin, uopće nije dolazilo u obzir u Americi do prije dva dana (još ima obilje članaka koji “razotkrivaju” “mit” da vitamin C pomaže protiv Covida-19). Također nisam čuo da CDC – Centar za kontrolu i prevenciju bolesti, propovijeda o dobrobitima ekstrakta bazge, medicinskih gljiva, reduciranju unosa šećera, NAC (N-acetyl L-cysteine), astragalus čempresa ili vitamina D. To nisu samo budalaste spekulacije o “wellnessu” nego ih podupiru opsežna istraživanja i psihološka objašnjenja. Na primjer, dokazano je da NAC (opće informacije, dvostruko slijepo placebo-kontrolirano ispitivanje) radikalno reducira pojavu i ozbiljnost simptoma bolesti srodnih gripi.
Kao što ukazuju statistike o autoimunim bolestima, pretilosti itd., koje sam naveo ranije, Amerika i moderni svijet općenito, suočavaju se s krizom zdravlja. Je li odgovor u tome da radimo isto što i dosad samo temeljitije? Odgovor na Covid je zasad bio udvostručiti pravovjerje i odgurnuti nekonvencionalne prakse i drugačije stavove. Drugi odgovor mogao bi biti proširivanje vidika i propitivanje cijelog sustava, uključujući tko za njega plaća, na koji način je osigurana dostupnost, kako se financiraju istraživanja, ali također i proširenje opsega, tako da budu obuhvaćena i marginalna područja poput biljne medicine, funkcionalne medicine i energetske medicine. Možda bismo mogli iskoristiti ovu priliku za ponovnu procjenu prevladavajućih teorija o bolesti, zdravlju i tijelu. Hajde da zaštitimo bolesnu ribu najbolje kako trenutno znamo, ali možda sljedeći puta nećemo morati izolirati i liječiti toliko riba, ako možemo očistiti akvarij.
Ne govorim vam da smjesta otrčite i kupite NAC ili neki drugi dodatak prehrani, niti da mi, kao društvo, trebamo naglo promijeniti svoj odgovor, smjesta prekinuti socijalno distanciranje i umjesto toga započeti uzimati dodatke prehrani. Ali možemo iskoristiti prekid normalnog, ovu stanku na raskršću, da svjesno odaberemo stazu kojom ćemo krenuti naprijed: kakvu vrstu zdravstvenog sustava, koju paradigmu zdravlja, koju vrstu društva. Ta reevaluacija se već događa, dok ideje kao univerzalno besplatno zdravstvo u SAD-u dobivaju novi zamah. A ta staza također ima račvanja. Koja vrsta zdravstvene skrbi će bi dostupna svima? Hoće li biti na raspolaganju svima ili obavezna za sve – svaki građanin pacijent, možda s barkodom tetoviranim nevidljivom tintom potvrđujući da je osoba ažurna s cijepljenjima i kontrolnim pregledima. Tek tada možete krenuti u školu, ukrcati se na avion ili ući u restoran. To je jedna staza u budućnost koja nam je dostupna.
Na raspolaganju je sada još jedna opcija. Umjesto udvostručavanja kontrole mogli bismo konačno prihvatiti holističke paradigme i prakse koje su čekale na marginama, čekale da se centar rastopi tako da ih, u našem stanju poniznosti, možemo dovesti u središte i izgraditi novi sustav oko njih.
Koronacija
Postoji alternativa raju savršene kontrole kojem je naša civilizacija tako dugo težila, a koja iščezava tako brzo kao naš napredak, kao fata morgana na horizontu. Da, možemo nastaviti dalje stazom prema većem odvajanju, izolaciji, dominaciji i separaciji. Možemo normalizirati povišene razine separacije i kontrole, vjerovati da su nužne za našu sigurnost i prihvatiti svijet u kojem strahujemo biti blizu jedno drugome. Ili možemo iskoristiti prednost ove pauze, ovaj prekid normalnog da bismo skrenuli na stazu ponovnog ujedinjenja, holizma, obnavljanja izgubljenih veza, popravljanja zajednice i ponovnog uključivanja u mrežu života.
Hoćemo li udvostručiti napore da zaštitimo odvojeno sebstvo ili ćemo prihvatiti poziv u svijet u kojem smo svi u ovome zajedno? Ne susrećemo to pitanje samo u medicini: ono nam se nameće politički, ekonomski i također u našim osobnim životima. Uzmite na primjer problem gomilanja koji utjelovljuje ideju, “Neće biti dovoljno za sve, pa ću osigurati da ima dovoljno za mene.” Drugi odgovor bi mogao biti, “Neki nemaju dovoljno, pa ću podijeliti s njima ono što imam.” Hoćemo li biti oni koji preživljavaju ili oni koji pomažu? Čemu služi život?
Ljudi sada na široj razini postavljaju pitanja koja su do sada vrebala na aktivističkim marginama. Što bismo trebali učiniti u vezi beskućnika? Što bismo trebali učiniti u vezi ljudi u zatvorima? U slumovima trećeg svijeta? Što bismo trebali učiniti u vezi nezaposlenih? A što je sa sobaricama po hotelima, vozačima Ubera, vodoinstalaterima i vratarima i vozačima autobusa i blagajnicama koji ne mogu raditi od kuće? I sada konačno cvjetaju ideje poput ukidanja studentskog duga i univerzalnog osnovnog dohotka. “Kako ćemo zaštiti one podložne Covidu?” nameće nam pitanje, “Kako skrbimo za ranjive ljude općenito?”
To je impuls koji se budi u nama, bez obzira na površnost naših stavova o ozbiljnosti Covida, porijeklu ili najboljim mjerama za njegovo suzbijanje. On kaže, budimo ozbiljni brinući jedni o drugima. Sjetimo se kako smo svi mi dragocjeni i kako je dragocjen život. Napravimo inventar naše civilizacije, ogolimo je do kosti i pogledajmo možemo li sagraditi jednu ljepšu.
Dok Covid potiče naše suosjećanje, sve više nas shvaća da se ne želimo vratiti natrag u normalno koje nam tako bolno nedostaje. Sada imao priliku osmisliti novo, suosjećajnije normalno.
Obilje je znakova koji bude nadu da se to događa. Vlada Sjedinjenih država, koja je dugo vremena izgledala kao zatočenik bezdušnih korporativnih interesa, oslobodila je stotine milijardi dolara za direktna plaćanja obiteljima. Donald Trump, ne baš čuven po svojoj suosjećajnosti, stavio je moratorij na ovrhe i deložacije. Cinični stav prema ovim mjerama je moguć; no, one ipak utjelovljuju princip skrbi za ranjive.
Sa svih strana svijeta čujemo priče o solidarnosti i iscjeljivanju. Jedan prijatelj je pričao da šalje po 100$ svakoj nepoznatoj osobi koja je u prijekoj potrebi. Moj sin, koji je do prije nekoliko dana radio u pekari Dunkin’ Donuts, rekao je da su ljudi davali peterostruke napojnice u odnosu na normalne – a to su ljudi iz radničke klase, mnogi od njih hispanoamerički vozači kamiona koji su i sami u ekonomski nesigurnoj situaciji. Doktori, medicinske sestre i “neophodni radnici” drugih profesija, riskiraju svoje živote u službi javnosti. Evo nekih primjera erupcije ljubavi i dobrote, uz dopuštenje portala ServiceSpace:
Možda upravo živimo usred te nove priče. Zamislite akciju talijanskih zračnih snaga uz Pavorattija, španjolsku vojsku u činu služenja i prometnu policiju koja svira na gitari – kako bi *ohrabrila*. Korporacije koje neočekivano isplaćuju povišice plaća. Kanađane koji pokreću akciju “Kindness Mongering” (Preprodaja dobrote). Šestogodišnjaka u Australiji koji daruje novac dobiven od Zubićvile, osnovnoškolca iz Japana koji je izradio 612 maski i srednjoškolce koji posvuda obavljaju kupovinu za starije. Kuba šalje armiju “bijelih kuta” za pomoć Italiji. Stanodavac stanarima oprašta neplaćanje stanarine, pjesma irskog svećenika postaje viralna, aktivisti invalidi proizvode sredstvo za dezinfekciju ruku. Zamislite. Ponekad kriza odražava naše najdublje impulse – da uvijek možemo odgovoriti suosjećajnošću.
Kao što Rebecca Solnit opisuje u svojoj odličnoj knjizi Raj izgrađen u paklu (Paradise Built in Hell), nesreća često oslobađa solidarnost. Ljepši svijet svjetluca tik pod površinom, izvirujući kad god sustav koji ga drži ispod vode, olabavi svoj stisak.
Dugo vremena smo mi kao kolektiv bespomoćno stajali suočeni sa sve bolesnijim društvom. Bilo da je to narušeno zdravlje, raspadanje infrastrukture, depresija, samoubojstvo, ovisnost, ekološka degradacija ili koncentracija bogatstva, simptomi civilizacijske boljke u razvijenom svijetu jasno su vidljivi, no mi smo bili zaglavljeni u sustavima i obrascima koji su ih uzrokovali. Sada nas je Covid obdario prilikom za resetiranje, povratak na početno stanje.
Pred nama leže milijuni staza koje vode u raznim smjerovima. Univerzalni osnovni dohodak mogao bi značiti kraj ekonomske nesigurnosti i procvat kreativnosti milijuna ljudi oslobođenih od posla za koji je Covid pokazao da je manje potreban no što smo mi mislili. Ili bi, zbog desetkovanja malih poduzetnika, to moglo značiti ovisnost o državnoj naknadi koja dolazi pod strogim uvjetima. Kriza bi nas mogla uvesti u totalitarizam ili solidarnost; medicinski prijeki sud ili holističku renesansu; veći strah od svijeta mikroba ili veću otpornost sudjelovanjem u njemu; trajne norme socijalnog distanciranja ili obnovljenu težnju približavanju.
Što nas može voditi, kao pojedince i društvo, dok hodamo ‘vrtom razgranatih staza’ (Borges)? Na svakom raskršću možemo biti svjesni kuda smjeramo: strahu ili ljubavi, samo-očuvanju ili velikodušnosti. Hoćemo li živjeti u strahu i graditi društvo na njegovim temeljima? Hoćemo li živjeti da očuvamo svoje odvojeno sebstvo? Hoćemo li iskoristiti krizu kao oružje protiv svojih političkih neprijatelja? To nisu pitanja tipa sve-ili-ništa, samo ljubav ili samo strah. Stvar je u tome da sljedeći korak u ljubav leži pred nama. Naizgled smion, ali ne nepromišljen. Korak koji cijeni život, ali prihvaća smrt. I pouzdaje se da će se sa svakim novim korakom ukazati onaj sljedeći.
Molim vas, nemojte misliti da se odabiranje ljubavi umjesto straha može postići samo snagom volje, niti da se i strah može pobijediti poput virusa. Virus s kojim se ovdje suočavamo je strah, bilo da je to strah od Covida-19 ili strah od totalitarističkog odgovora na njega, i taj virus također ima svoj teren. Strah kao i ovisnost, depresija i mnoštvo fizičkih bolesti, cvijeta na terenu odvojenosti i traume: naslijeđene traume, traume iz djetinjstva, nasilja, rata, zlostavljanja, zanemarivanja, sramoćenja, kažnjavanja, siromaštva, te prigušena, normalizirana trauma koja pogađa skoro svakoga tko živi u monetiziranoj ekonomiji, tko je podvrgnut modernom školovanju ili živi izvan zajednice ili povezanosti s mjestom. Taj teren može se promijeniti iscjeljivanjem traume na osobnoj razini, sustavnom promjenom prema suosjećajnijem društvu i transformiranjem osnovnog narativa odvojenosti: odvojeno sebstvo u svijetu drugog, ja odvojen od tebe, čovječanstvo odvojeno od prirode. Biti sam je iskonski strah, a moderno društvo sve nas više ostavlja same. No, vrijeme Ponovnog ujedinjenja je stiglo. Svaki čin suosjećanja, dobrote, hrabrosti i velikodušnosti liječi nas od priče o odvojenosti jer i činitelja i svjedoka uvjerava da smo u ovome svi zajedno.
Završit ću pozivajući se na još jednu dimenziju odnosa između ljudi i virusa. Virusi su sastavni dio evolucije, ne samo ljudi, nego i svih eukariota. Virusi mogu prenositi DNK od organizma do organizma, ponekad umećući je u liniju zametnih stanica (gdje ona postaje nasljedna). Poznat pod nazivom horizontalni prijenos gena, ovo je primarni mehanizam evolucije koji omogućava puno bržu evoluciju života no što je to moguće slučajnom mutacijom. Kao što je Lynn Margulis jednom rekla, mi smo naši virusi.
A sada mi dozvolite da se upustim u teoretsko razmišljanje. Možda su velike bolesti civilizacije ubrzale našu biološku i kulturalnu evoluciju ostavljajući nam u nasljeđe ključne genetičke informacije i nudeći kako osobnu tako i kolektivnu inicijaciju. Bi li sadašnja pandemija mogla biti upravo to? Novi RNK kodovi šire se od čovjeka do čovjeka, prožimajući nas novim genetičkim informacijama; u isto vrijeme primamo druge, ezoterične “kodove” koji jašu na leđima onih bioloških, narušavajući naše narative i sustave na isti način kao što bolest narušava tjelesnu fiziologiju. Ta pojava slijedi obrazac inicijacije: odvojenost od normalnosti koju slijedi dilema, slom ili kušnja, koju slijedi (da bi bila potpuna) reintegracija i svečanost.
Sada se pojavljuju pitanja: Inicijacija u što? Koja je specifična priroda i svrha te inicijacije? Popularno ime ove pandemije nudi odgovor: korona virus. Korona je kruna. “Nova pandemija korona virusa” znači “nova krunidba za sve nas.”
Već sada možemo osjetiti snagu onoga što bismo mogli postati. Istinski suveren ne bježi u strahu od života ili smrti. Istinski suveren ne dominira niti osvaja (to radi njegov arhetip sjene, Tiranin). Istinski suveren služi ljudima, služi životu i poštuje suverenitet drugih ljudi. Koronacija označava pojavljivanje podsvijesti u svijesti, kristalizaciju kaosa u red, transcendenciju prisile u izbor. Mi postajemo vladari onoga što je vladalo nama. Novi svjetski poredak, kojeg se boje teoretičari zavjere, ‘sjena’ je veličanstvene prilike za suverena bića. Kada više ne budemo vazali straha, moći ćemo uvesti red u kraljevstvo i sagraditi ciljanu zajednicu na ljubavi koja već sjaji kroz pukotine svijeta odvojenosti.